Glazbeni

Glazbeni dokaz

Drugo otkriće Života zapisano je u trećem svijetu i možda je najočitije među svim dokazima jer je izloženo u obliku rješenja, i to rješenja jedne od najvećih tajni s područja klasične glazbe. Njome su se bavile tisuće glazbenika i povjesničara glazbe diljem svijeta, no dosad, 293 godine od njezina nastanka, nitko je još nije uspio odgonetnuti. Tajna je povezana s glazbenim genijem Johannom Sebastianom Bachom i njegovim remek-djelom Passacaglijom u C-molu s oznakom BWV 582.

Poznato je da je J. S. Bach u svoja glazbena djela nerijetko znao sakriti neku poruku kodiranu upravo u notnome zapisu. I kako se izvorni rukopis Passacaglije smatra izgubljenim, tako da nije bilo poznato ni to kada je napisana, jedno od najvrućih pitanja i tema brojnih rasprava glazbene struke postalo je nagađanje je li Bach i u tom iznimnom glazbenom djelu sakrio kakvu poruku.

1717. godine se u Dresdenu, gdje je tada živio i radio J. S. Bach, zadržavao čuveni francuski skladatelj, orguljaš s dvora francuskoga kralja Luja XIV., Louis Marchand. Tada još malo poznati Bach uglednoga je, ali uobraženoga Marchanda izazvao na glazbeni dvoboj, a on je navodno izazov prihvatio.

Dvoboji te vrste u ono su vrijeme bili omiljeni i zato česti – glazbenici su se natjecali tako da su jedan drugome predali melodiju, a zatim su improvizirali svaki na suparnikovu melodiju. A da bi dvoboj zaista bio pravedan, glazbenici su na kraju igrali još i svatko svoju melodiju – na to su se, naravno, pripremili.

Međutim, do dvoboja između Bacha i Marchanda ipak nije došlo. U noći uoči natjecanja Marchand je navodno potajice došao slušati Bachovo sviranje. Budući da je shvatio da se sljedeći dan može samo osramotiti, preko noći je na brzinu napustio Dresden, a nikome to nije rekao ili kako drugačije javio. Do dvoboja stoga nikad nije došlo i povjesničari glazbe dosad su mogli tek nagađati što je Bach one večeri svirao da je velikoga Marchanda dovelo u takvu nepriliku.

Passacaglia je francuski glazbeni oblik, a njezino ime potječe od španjolskoga jezika i znači otići ulicom. Posebnost je Bachove Passacaglije da počinje ostinatnom temom u basu, jednostavnom melodijom na koju se naniže dvadeset jedna varijacija. Pretpostavlja se da je Bach prvi dio te melodije preuzeo od francuskoga skladatelja Andréja Raisona, a u drugome je dijelu melodiju malo promijenio. I baš je u tome drugome dijelu, sastavljenome od sedam tonova, Bach sakrio neobičnu poruku koju možemo pročitati odostraga prema naprijed: Lo. Marchand – Hannes.

Hannes je u ono vrijeme bila podrugljiva riječ za ljude bezglavih postupaka, a izvedena je od Johannes. Naime, Ivan Krstitelj – Johannes – bio je obezglavljen.

Otkriće ove poruke pokazuje da je Marchandov tajnoviti odlazak povezan upravo s Passacaglijom. Bach je namjeravao Marchandu skuhati poparu na taj način da bi mu predao melodiju kod koje bi ovaj, ne znajući, cijelo vrijeme improvizirao na poruku koja kaže da svira bezglavo – to je Bach i mislio o Marchandovu sviranju.

Još zanimljivost: Passacaglia i završava neobično, s rijetko uporabljenim akordom od sedam tonova.

Vjerojatnost da je kod poruke u notnome zapisu Passacaglije riječ o slučajnosti jest 2 x 10-13, a to je puno manja vjerojatnost od one da se prvi dio te melodije podudara s Raisonovom melodijom sasvim slučajno. Skriveni je kod zapisan matematički dorađeno jer ne prepušta baš ništa slobodnom pretpostavljanju ili interpretaciji. Onaj tko ne vjeruje neka pokuša bilo gdje u Passacagliji pronaći još ime bilo kojeg drugog glazbenika koji ima u imenu barem pet slova. No, ako bi to uspjelo, potrebno je biti svjestan da je vjerojatnost te slučajnosti još uvijek neusporedivo veća od vjerojatnosti slučajnosti kod poruke koju razotkriva Život.