Onaj tko želi razumjeti [psi], mora shvatiti da ga prema tome vodi samo gola istina. Nijedan lik, nijedan događaj ni priča nisu izmišljeni, riječ je tek o drugačijoj povezanosti istine i njezina predstavljanja.

Prije nego što čitatelj može krenuti u svjetove koje posjećuje Eros, ulazi kroz vrata kroz koja dobiva nekoliko uputa za nastavak svog putovanja. Ta su vrata prijelaz iz modernog svijeta koji čitatelj poznaje i razumije, svijeta kojim je zavladao Racio. Kao što nije pravedan nijedan od svjetova kojim vlada samo jedan od triju razuma, Racijev je svijet također nepravedan jer u njemu većina ljudi ne može prihvatiti sebe. Mehanizmi kojima vladaju razumi nevidljivi su i čovjeku nerazumljivi, ali svatko može vrlo snažno osjetiti posljedice djelovanja tih mehanizama. Što je jača vlast jednoga od razuma, jači je i utjecaj vrijednosti koje ta vlast nameće te je veći broj ljudi koji u tim okolnostima ne mogu prihvatiti svoj svijet. Takvo je stanje ljudsko društvo uvijek dovodilo do ruba. Slom koji slijedi znači kaos, a u tome nema pobjednika.

Sustavni Racijev svijet koji voli planirati prikazan je već u prvoj rečenici knjige.

Dijete je tek došlo na svijet, a već je izmjereno i podaci o rođenju brižno su upisani u njegovu kartoteku. No, samo rijetki ovdje primijete da dijete cijelo vrijeme prate brojne neobične slučajnosti koje, naravno, nisu slučajnosti. Dijete je rođeno sedmi dan sedmoga mjeseca, veliko je četrdeset i devet centimetara – što je umnožak dviju sedmica, teško je tri kilograma i osamsto pedeset grama, što je polovina od sedam cijelih sedam kilograma.

Pozorniji čitatelj možda će povezati i početna slova prvih pet paragrafa odvojenih praznim retkom pa će otkriti još jedan slučaj koji nije bio slučajan.

U nastavku knjige čitatelj može često naići na skrivene zapise nalik tome. Onaj tko će, na primjer, sastaviti početna slova svih svjetova i pritom dodati tri slova kojima počinju tri dijela uvoda, a zna slovenski jezik na kojem je napisan original, naći će novu poruku. U originalnom tekstu na slovenskom moguće je povezati i cijele riječi kojima počinju svjetovi i zaključak, no u hrvatskom prijevodu to se nažalost nije moglo sačuvati.

Uz sedmice koje se u knjizi i inače redaju te skrivena značenja riječi, Erosov dolazak obilježava i zmija, izgubljeni drevni znak životinjskog kruga. Erosov brat Ares, naime, prije bratova dolaska, u parku mijenja jabuku za zmiju. Neslučajno je ta simbolika, u obrnutom redoslijedu, uporabljena već u biblijskoj priči o izgonu Adama i Eve iz raja.

Erosovo je djetinjstvo sve samo ne lako jer odrasta u neposrednoj blizini u svim pogledima jačeg, čak i neprijatelja. To bitno utječe na njegov intelektualni razvoj, a bez slučajnosti, iza kojih stoji Život, uopće ne bi preživio. Eros uskoro shvati da svijet nije kakav bi trebao biti – promatra ljude koji svom silom nastoje dosegnuti sreću, što god ona značila u njihovim svjetovima, no ipak je zaista sretnih ljudi tako malo. Zaljubljenost mu na kratko vrijeme dočara iluziju savršenstva, a razočaranje ga dovede do odluke da dođe do dna stvari.

Taj dio knjige lako je razumljiv jer svaki čitatelj priču prati s lakoćom, bez obzira na razum koji njime vlada. Ali, s Erosovim odlaskom stvari postanu naoko nelogične. Aresu, koji stavi na sebe srednjovjekovni oklop i na konju odjaše za bratom, nije mjesto u razdoblju u koje je čitatelj do tada uvrstio priču. Na taj je način prvi put opomenut da će trebati pri nastavljanju čitanja napustiti čvrsto usidrene predodžbe te možda i znanje u koje je vjerovao cijeli život jer ono može biti osnovano i na krivim temeljima.

Eros se sasvim gol nađe u svijetu svih misli. Nije skrenuo s pameti, kao što bi uz taj prizor mogao pomisliti od Racija ukalupljen čitatelj. Da bi mogao doznati istinu, morao se otarasiti svega što bi je moglo zaklanjati. Erosova odjeća predstavlja njegove poglede, vrijednosti, vjerovanja i razumijevanje modernog društva. Tek lišen tog tereta može dosegnuti istinu.

Život, Razum koji stoji iza knjige [psi], Erosu se prikaže u metafori, kao pas lutalica. Čovjek je svojim razumima zaslijepljen i stoga glup, no unatoč tome uobraženo misli da je svojim intelektom daleko iznad svega drugog. Umišlja čak i to da može vladati prirodom, da si može potčinjavati sva druga živa bića. Ali Život je jedan sam i sve živo dio je tog jedinstvenog raznolikog sustava. I samo onaj tko može prihvatiti da može biti i pas lutalica, iako kao metafora, mudriji nego cijelo čovječanstvo, zaista je sposoban shvatiti poruku Života.

Pas Erosu razotkrije prvu od sedam tajni – temelj psihologije čovjeka, a koji čovječanstvo još nije shvatilo. U tom dijelu knjige izložena je osnova potrebna za daljnje uspješno raščlanjivanje našeg uma.

Eros spozna moć tog znanja i obuzet tom spoznajom postane svjestan da Životu duguje uslugu.

Ovdje se pojavljuje pitanje tko je uopće Eros. U nastavku je više puta natuknuto da Eros živi samo u knjizi jer njegov je svijet [psi]. Oživljava ga čitanje te knjige jer čitanje znači posjećivanje njegova svijeta, ali tim čitanjem Eros istovremeno prodre u čitateljev svijet te tako knjiga može zapravo početi čitati čitatelja.

Priče u nastavku nisu nanizane u kronološkom redoslijedu, nego se vremenski preklapaju.

U uvodnome dijelu na četrdesetoj stranici Život Erosu spomene neka obrati pozornost na brojeve, i to tri, četiri, sedam, dvanaest, trinaest i dvadeset jedan. Svaki od tih brojeva povezan je s ključem do istine. Tri predstavlja tri razuma, četiri četiri osnovne grupe razuma, broj sedam tijesno je povezan s ovom knjigom i s Erosom kojeg uvijek prate dvije sedmice, dvanaest predstavlja dvanaest ljudskih karaktera, u širem smislu i ljudsko društvo, a trinaest predstavlja karakter ujednačenih razuma, ali i istinu. Posljednji broj, dvadeset jedan, zbroj je triju sedmica i predstavlja otkrivenje. Sve rečenice i misli u ovoj knjizi koje potječu od Života zapisane su isključivo jednim od tih brojeva riječi. Stoga nije moguće naići na rečenicu koju izgovaraju pas ili kasnije Atanazije, u vrijeme sjedinjenja sa Životom, a da je broj riječi u njoj drugačiji. Taj je ključ u knjizi uporabljen na brojnim mjestima, i to s posebnim značenjem.

Treći dio uvoda, na četrdeset sedmoj stranici, stvoren je gotovo doslovce po diktatu Života. Riječ je o tekstu s nezamislivo dubokom pozadinom i nadasve važnim psihološkim zadatkom. Na tom mjestu [psi] preuzima uzde čitateljevih razuma u svoje ruke, a da on toga nije ni svjestan. Knjiga na tom mjestu prepoznaje tko prihvaća sebe i tko ne jer posljednjima taj kratki dio teksta snažno zasmeta, a Eros ih svojom naizgled samodopadnošću čak i odbija. Nitko ne razumije sasvim zašto dolazi do toga. No, činjenica je da će oni koji ne prihvaćaju sebe u nastavku knjige biti vođeni na posve drugačiji način od onih koji prihvaćaju sebe. Činjenica je također da će se tek rijetko tko moći sjetiti tog negativnog shvaćanja Erosa nakon što pročita knjigu do kraja. Naime, onome koji sebe ne prihvaća, putovanje kroz [psi] predstavit će čistost Erosovih misli, stoga će to teško odbiti.

Onaj tko razumije [psi] i uspije srušiti sve kulise svog svijeta, otkrit će svoju pravu, savršenu sliku i, kao Eros, spoznati privlačnost kojoj je nemoguće odoljeti. A upravo to može čovječanstvu vratiti ljubav jer istina otvara njezina vrata.

Zaključak uvoda opis je vrhunca vođenja ljubavi – savršenog orgazma koji dožive sva živa bića na proplanku. Naime, sve želi dotaknuti istinu Života, istinu koju među njih donosi Eros. Opis je, naravno, samo metafora za privlačnost te istine. Onaj tko to shvati, spozna da [psi] nije bajka, nego gola istina.

Spoznaja istine toliko je privlačna da joj ni Eros ne može odoljeti.

Onaj tko misli da knjiga na tom mjestu govori o tjelesnoj privlačnosti i Erosovoj samodopadnosti nije shvatio dubinu uvoda u knjigu.

Olivierov svijet predstavlja svijet mladih. To je jednostavan svijet u kojem se sve vrti oko traženja sreće u ljubavi i patnje zbog nesretne zaljubljenosti.

Olivier je doduše prikazan kao narcis, ali se iza toga sakriva pravi problem mladih: pogrešno uvjerenje da vlastiti svijet možeš usavršiti gradnjom kulisa. U tom životnom razdoblju često vjerujemo da kulisama možemo ostaviti dojam na drugu osobu. Ali na taj način najčešće naiđemo na svjetove koji traže samo divljenje za svoje kulise. A to ne vodi do prave ljubavi jer je za ljubav uvijek potrebna istina, a ne laži.

Lažni svjetovi često su usmjereni prema sebi, cijelo vrijeme nastoje se usavršiti ne znajući da mogu biti savršeni samo bez kulisa. U slučaju neuspjeha odbijanje se vlastitoga svijeta samo još pojačava, a to vodi u neprihvaćanje.

Olivier ne razumije zašto se njegova nesretna priča uvijek iznova ponavlja. Ne uviđa da je za sve kriv on sam, i uvijek krivi druge.

Prvi je svijet jednostavan i priča umalo istrošena. Ali na tom je mjestu potrebno čitatelja upoznati s ustrojstvom knjige te bi previše zapleta zamaglilo suštinu. Unutarnji svijet, opisan u metaforama, nije svakome jednako dostupan. Stoga je važno da čitatelj postupno spoznaje da doslovno razumijevanje priče ima sve manje smisla. A uz to su oni koji su spremni otpustiti predodžbe i uzorke u koje su vjerovali cijeli svoj život bogato nagrađeni novim spoznajama.

Olivierov je najvažniji razum Emocio. U priči je stoga ocrtano nekoliko karakteristika toga razuma. Njegov je svijet otvoren – u mladićevu kuću može ući čak i potpuni stranac, no Olivier neće osjetiti nikakvu nelagodu. Emocio sve vidi ružičasto i svemu vjeruje, stoga neće pomisliti da mu itko želi išta loše. Ulaštene plesne cipele, lopta, šahovnica i drugi predmeti u kući ukazuju na ono u čemu je Emocio dobar. Fotografije na zidu prikazuju njegov način razmišljanja, nedovršen plakat na stolu ukazuje na to gdje mladić radi. Potrebno je samo povezati sliku na plakatu i jednu od sljedećih priča.

Sve to razotkriva kako mora čitatelj razumjeti metafore u ovoj knjizi. A većinu pojedinosti može naravno primijetiti i povezati tek kod ponovnoga čitanja te će zato tada i dobiti osjećaj da čita drugu knjigu.

Jedna od bitnijih pouka ove priče spoznaja je o mogućnosti zlouporabe znanja koje čovječanstvu nudi [psi]. Eros se nepromišljeno koristi razumijevanjem zaljubljenosti jer želi prijatelju pomoći. Učinak se doduše javlja, ali kratkotrajno, a zlouporaba se kažnjava. Nad slučajima naime bdije Život jer smisao života nije ispunjenje svih naših želja, nego škola iz koje moramo učiti. Sreća je samo nagrada za uspjeh.

Svijet Rubie Maat svijet je predrasuda. Iako ona nije stara, često je takav upravo svijet starih ljudi koji predstavlja. Ime Rubia preuzeto je od imena biljke Rubia tinctorum odnosno broća. Tu biljku nekad su rabili za bojilo, a Maat je u staroegipatskoj mitologiji boginja istine, zakona, moralnosti i pravde. Rubiino ime zato simbolički znači obojenu istinu.

Rubia Maat, upraviteljica saveznoga zatvora, brižna je i precizna žena. Ništa ne prepušta slučaju i njezina je kuća – zatvor – na prvi pogled vrlo uređena. U nju ne može ništa što bi je moglo povrijediti, raniti ili ozlijediti.

Upraviteljica ne prepoznaje Erosovu čistost, ali njezini Racio i Emocio prevare njezin Instinkt i Erosu otvore vrata u njezin nedodirljiv svijet. Ovdje se čitatelj ponovno susreće s moću naših razuma koji s lakoćom mogu mijenjati istinu, a da nimalo ne posumnjaju u svoju izopačenu predodžbu. Iako Rubiin najvažniji razum – Instinkt – do savršenstva štiti njezin svijet, on upravo zato postaje ranjiv, zbog njezinih podređenih razuma Emocija i Racija koji čeznu za druženjem i ljubavlju.

Zatvor ima četiri odjela, za četiri skupine karaktera.

U prvome su odjelu najgori zločinci – muškarci kojima vlada Emocio. Zatvorenici su preko posebno kodiranih brojeva povezani s istinitim osobama iz života Rubie Maat. Iz zatvora je uspio pobjeći samo jedan, to jest zatvorenik broj 452210. On predstavlja Rubiinu prvu, nesretnu ljubav – dečka koji ju je ostavio. Tada je odlučila da je nitko više neće povrijediti. Stoga je na svim muškarcima počela tražiti nedostatke kako ih ne bi trebala pustiti u svoj svijet. Tako je svaki muškarac u njezinu svijetu osuđen još prije nego što joj se uopće može predstaviti. Ali u njezinu se zatvoru ne nalaze samo muškarci koji je zovu na spojeve, nego i muškarci njezinih prijateljica. A poseban je odjel namijenjen ženama koje zaluđuju sve glupe predstavnike muškoga spola.

Zatvorenik broj 746071 navodno je silovao svoju suprugu. Ali Rubia u njima zapravo vidi bračni par kod kojeg nema više prave ljubavi, samo otupjelost i ispražnjen odnos.

Da bi veza među ljudima u zatvoru i Rubiinim predrasudama bila očiglednija, Eros se na tom mjestu prisjeti svojih snova u kojima ga pokušava uništiti ogroman mahagonijev čekić koji upraviteljica rabi uz svoje presude.

Zatvorenik 827909 u očima je Rubie Maat pedofil, a pokaže se da taj ugledan stariji muškarac ima samo prilično mlađu djevojku.

Upraviteljica brižno čuva svoj intimni svijet, a to je karakteristika svih kojima vlada Instinkt. Zato joj se Eros, koji je pita o djeci i osobnoj sreći, čini drzak. Kako on s njezinim odgovorom nije zadovoljan, namjerno aktivira alarm da bi vidio što će se dogoditi. A Rubiin obrambeni mehanizam nadasve ga iznenadi – to je, naime, humor. Smijeh se pokaže kao put do njezina srca.

Zatvorenik 699195 muškarac je koji svojoj brižnoj supruzi dopušta da ga razmazi, no za Rubiu to predstavlja prezir prema partneru. Ne prihvaća da takav odnos nekome može i odgovarati, stoga je uvjerena da je muškarac ubio ženu u svojoj supruzi.

I zatvorenik 848248 koji vara svoju suprugu, a zbog toga pate i njegove dvije kćeri, za upraviteljicu je najgori zločinac. Kod njega joj nadasve smeta to što želi svoje postupke obitelji prikriti cvijećem i darovima.

Zatvorenik 896236 osuđen je zbog ljubomore, no ona ispada opravdana jer mu je supruga nevjerna. Ali Rubia osuđuje baš sve ljubomornike jer su oni za nju samo pretjerano vlastoljubivi muškarci.

Rubia Maat pripovijeda Erosu o brojnim muškarcima kojima je zajedničko to što sebe ne prihvaćaju. Mladići sa zatvoreničkim brojevima 807559 i 705424 u njezinu svijetu predstavljaju ljude koji svoje svjetove skrivaju iza kulise uspjeha. Zatvorenik 816839 kulisama ne obmanjuje samo druge, nego čak i sebe jer je djelić svoga svijeta, koji je u društvu oblikovanom po Racijevim vrijednostima neprihvatljiv, s pomoću njih promijenio u svoju suprotnost. Taj zatvorenik stoga najviše prezire i omalovažava upravo ljude čiji su svjetovi nalik njegovu, a da bi vlastiti svijet još više sakrio, takvim se svjetovima javno podruguje.

Ručak koji Erosa čeka na stolu tri su jadne limenke koje ukazuju da je Rubiin svijet nekako povezan s Athininim. Ručak u limenkama, naime, nikako ne spada u svijet inače brižnih i marljivih Instinkata kao što je Rubia Maat. A broj limenki razotkriva da je netko u upraviteljičinu svijetu prepoznao Erosov karakter jer je za svakog od njegovih razuma postavio po jednu. Kad Eros u zatvoru krene prema nadzornoj sobi, zatekne Rubiu u razgovoru s nekim tko jedini osim njih dvoje nastupa u njezinu svijetu. To je upraviteljičin najvažniji razum – njezin sramežljivi Instinkt. Sakrije se čim mu se Eros približi.

Nadzorna soba na sredini zatvora prikazuje Instinktovu opreznost i stalno promatranje. To naravno radi koliko je moguće neprimjetno i sigurno iza svojih zidova. Instinkti su radoznali, ali teško otvaraju svoje kuće i svjetove, svoju tako svetu intimu. A instinkti koji ne prihvaćaju sebe mogu biti čak jako zlobni. Njihov je sigurnosni sustav podešen tako da žele uništiti svakoga tko bi predstavljao moguću prijetnju za njihov svijet. Takvi ljudi zato često zadirkuju i kleveću, a riječi drugih tumače si kao kritiku, no nju ne podnose.

Uzimanje alkohola snažno slabi djelovanje Instinkta i Racija, a puno bolje ga podnosi Emocio. Zato ljudi pod utjecajem alkohola često naizgled promijene svoj karakter – jer tada upoznate lice njihova Emocija. Stara poslovica kaže da je u vinu istina, no prava je istina da tada progovara Emocio, razum koji će vam s lakoćom razotkriti tajne svijeta koje inače Instinkt i Racio brižno skrivaju od vas (prvi više nego drugi).

Alkohol za nekoliko trenutaka otvori strogo zaštićen svijet Rubie Maat – s Emocijem u njega kroz strop zasja sunce.

Na drugom se odjelu nalaze lažljivac – 686327, izrabljivač – 036234, štedljivac – 708127, škrtac – 790747 i 085841 – osobenjak koji se voli oblačiti u žensku odjeću. Svima je zajedničko to što samo neizravno štete drugima svojim postupcima.

Na trećem su odjelu zatvorenici s najblažom kaznom. To su ljudi koji nikome ne nanose štetu, ali im se Rubia Maat podsmjehuje. Zatvorenik 894344 nastoji se istaknuti u spolnome općenju, no u tome je neuspješan jer je loš poznavatelj psihe i ženskoga tijela. Zatvorenik 957538 nesamostalan je, vezan za svoju majku – on je zatvorenik s Instinktom. A to kako ga Rubia opiše prikazuje i duhovitu, humorističnu stranu njezina razuma, što je karakteristika kreativnoga Instinkta.

Zatvorenik 763509 – kompjuteraš – je Racio, 349090 – monologar – Emocio… Ovdje postaje jasno da Rubiinu svijetu ne odgovara nijedan razum. I 077407 – samodopadnik koji nije nitko drugi nego Olivier iz prvoga svijeta – predstavlja u zatvoru Rubie Maat tek narcisa s kojim ona nema što raditi.

Postaje jasno da u svijetu predrasuda nitko ne može izbjeći presudu kad vidimo da se u zatvoru nalaze čak i šeprtlja – 147895, Rubiin omiljeni televizijski voditelj – 198533 te muškarci s različitim tjelesnim nedostacima. Eros uvidi da su u tom zatvoru sasvim obični ljudi. Ta je spoznaja posljednji kamenčić u mozaiku Rubiina svijeta. Sada Eros može sam ustanoviti da su na četvrtom, ženskom odjelu, zatvorene sve one žene koje upraviteljica prezire.

A svi su ti zatvorenici tek plod Rubiine mašte. Njezin svijet nije odraz istine o tuđim svjetovima. Naime, Rubia Maat, koja te svjetove ne može vidjeti, o njima sama stvara sasvim izopačene predodžbe i sudove te se upravo zbog njih, a da toga nije svjesna, pred ljudima zatvara u svoj tako jako zaštićen svijet.

Rubiin svijet pokaže se kao njezin vlastiti zatvor. U njemu nema nikog drugog, tek Rubia Maat sama. To je cijena koju plaćaju svi koji za ljubav nisu spremni nimalo riskirati.

Tajna Heraklove tvrđave
Priča je sastavljena tako da u njoj nema baš nikakvog nagovještaja koji bi vam razotkrio unutrašnjost tvrđave. No, ljudska je priroda takva da svatko promatra tuđe svjetove po uzoru na svoj. Tajna u Heraklovoj tvrđavi zapravo nije ništa drugo nego vaša tajna. Ono što ste vi vidjeli u tvrđavi opis je vašeg istinitog svijeta, najvjerojatnije onog djelića koji u svome svijetu ne želite vidjeti i možda ga silno skrivate pred drugima. Kako je unutrašnjost tvrđave sasvim neispisan list papira, u nju ste uslikali istinu iza svojih kulisa. Ako ste napisali zbog koje svoje tajne Heraklo nije Erosa pustio u tvrđavu, sad pogledajte svoj istiniti svijet, u ogledalu u kakvom se još niste promatrali.

Budući da je pokretni mostić koji vodi u Heraklovu tvrđavu zapravo metafora mosta koji vodi u vaš istiniti svijet, i vaš je zapis najvjerojatnije potrebno razumjeti kao metafore. Zato je ovdje mala pomoć:

• Ako ste vidjeli materijalne skupocjenosti, kao što su blaga, zlato, novac, vaše su kulise povezane s materijalnim dobrima. Možda žudite za novcem, ali se toga pred drugima sramite, a možda imate novca, i to zato da biste drugima pokazali koliko ste uspješni.
• Ako ste imali osjećaj da Heraklo Erosu nije otvorio vrata jer u tvrđavi skriva nešto osobno, to je povezano s nečim zbog čega vi sami sebe ne prihvaćate. Ako ste pomislili na Heraklovu neispunjenu ljubav, najvjerojatnije je vaš život bez prave ljubavi.
• Onaj tko u tvrđavi vidi Heraklove pretke, ima probleme u odnosu prema svojim precima; onaj tko u tvrđavi vidi nered, zbunjen je; onaj tko vidi prašinu, možda je usamljen ili napušten. Oni koji su zaključili da je Heraklo počinio kakav zločin, sami su nepošteni, možda su pohlepni ili pak nepravedni prema drugima. Oni koji su u tvrđavi vidjeli mrak, druge zapravo ne puštaju k sebi; oni koji su u tvrđavi vidjeli razvrat, srame se svoje izopačenosti.

Samo ako doista niste vidjeli ništa, vaš je svijet možda otvoren i bez kulisa. Takvi su svjetovi zapravo veoma rijetki. A puno je onih koji se svog zakulisja toliko srame da o tome uopće ne mogu progovoriti. I oni tvrde da u tvrđavi nisu vidjeli ništa.

Jeste li iznenađeni? Što god da ste vidjeli u tvrđavi, može vam pomoći da počnete prihvaćati svoj svijet. Onaj tko poznaje svoje kulise, moći će ih srušiti, a iza njih će otkriti divan svijet, upravo onakav o kakvom je uvijek maštao. A onaj tko u svom svijetu samo gradi kulise, kroz njih ne može više vidjeti istinu te se boji i istine o sebi, zato kulise ne može srušiti. Kad takvom čovjeku razotkriješ istinu, smjesta će postaviti nove, još savršenije kulise. I upravo time ustvari počinju svi njegovi problemi.

3. svijet
Heraklov svijet predstavlja svijet glazbenika, svijet umjetnika. Iako je njegov najvažniji razum Racio, njegov je svijet sasvim drugačiji od onoga što bismo od tog razuma očekivali.
Ta je priča među ostalim bitna i zbog spoznaje da naš svijet može biti neskladan s našim karakterom. Takvi ljudi u svom svijetu često pate i ne prihvaćaju sebe jer je neprihvaćanje pratilac preuzetih ili nametnutih uzoraka, bilo od roditelja ili od društva.
Na tom se mjestu u knjizi prvi put pojavljuje zamršena simbolika koja čitatelju nagovještava koliko je [psi] zaista dubok. Većina zahtjevnijih čitatelja tamo će naći ono što im je bilo obećano već na početku, a mnogi naslute da se ova knjiga ne smije čitati površno i na ovome je mjestu na neko vrijeme odlože.
Heraklo (grčki Herakles, latinski Herkules) bio je junak, poznat po svojoj snazi. A mladić kojim vlada Racio, najjači razum današnjega svijeta – slab je. To je paradoks njegova svijeta – njime bi trebao vladati Emocio, no njega je Racio uspio zatvoriti u tamnicu, i to s pomoću vrijednosti kojima Racio vlada društvom. Heraklov svijet tako uopće nije karakterističan za Racije, iako je njime zavladao Racio.
Treći svijet govori o dosad nepoznatoj tajni jednoga od najvećih glazbenih umjetničkih djela, a ta je priča i sama umjetničko djelo. Veza s čuvenom Passacaglijom puno je jača nego što se čini na prvi pogled jer je zapravo glazbeno remek-djelo stvorio upravo taj razum koji je sad stvorio i [psi]. Priča stoga ne samo da govori o Passacagliji, nego ima simbolički i jednaki ustroj – čini je 21 paragraf, upravo onoliko koliko je improvizacija u Bachovoj pjesmi. Ta je glazba stvorena 1717. godine, dakle u godini s dvjema sedmicama, a dvije sedmice cijelo vrijeme prate i Erosa. Passacaglia sadrži tajni kod, zapisan u sedam nota, a završava neobičnim akordom sastavljenim od sedam tonova – slučaj koji nije slučajan.
Onaj tko poznaje arhitekturnu umjetnost već će na početku razumjeti da portal tvrđave tvori slovo M. Ono označava Heraklove pretke, a ima i drugo, dublje značenje. Slovo M izvire iz semitske oznake za vodu, a ona simbolizira Instinkt. Osušeni jarak oko tvrđave tako svjedoči da je Raciju jednom pomagao Instinkt – i upravo zahvaljujući njegovoj pomoći Heraklov je Emocio zapeo u tamnici.
Da čitatelja opis srednjovjekovne tvrđave ne bi vremenski zaveo, mladić se prvi put pojavi na vratima sa slušalicama i multimedijskim sviračem, a u rukama drži i knjigu. Ta je knjiga [psi]. Kad ju je Heraklo počeo čitati, ušao je u Erosov svijet, slično kao čitatelj koji ima osjećaj da on čita knjigu, no zapravo ona čita njega.
Heraklo primijeti Erosovu nagost, zato nasluti i njegovu čistost i snagu. To doduše ne pokaže, ali se zapravo prestraši da bi pridošlica nekako uspio ući u njegovu tvrđavu te lancima preko noći podigne most prema zidu.
Kad sljedeće jutro Eros ponovno pokuca na vrata i zamoli za komad kruha i vodu, upoznajemo pravo lice Heraklova Racija; u njegovu svijetu naime nema mjesta za milostinju – čak je i kruh i vodu potrebno zaraditi.
Eros razgleda okolinu i primijeti da nije jedini koji nije uspio ući u tvrđavu. Prema malim drvenim ljestvama moguće je razabrati da se jednom netko silno prevario – neka djevojka, kad se njima htjela popeti preko zida, misleći da je samo obična ograda.
Pojava vode u jarku i njezino bujanje simboliziraju rastuću moć Instinkta – mladića hvata strah, ali ne zna zašto. A zajedno s Instinktom na mostu se pojave i kruh i voda – Instinkt poznaje milostinju.
Pokretni je most građen od triju posebnih vrsta drva, a veće dvije plohe su izbočene. Most predstavlja trup violine, građene na način koji je uveo srednjovjekovni graditelj gusala Andre Amati, a iz njegove su škole proizišli i tehniku izrade violina još usavršili i Andrea Guarneri te Antonio Stradivari.
Eros sluša glazbu koja odjekuje iz tvrđave ležeći na mostu – na tom dijelu violina ima razapete četiri strune koje ovdje predstavljaju četiri skupine karaktera. Ali mostu – trupu violine – nedostaje vrat koji je prema konstrukciji srednjovjekovnih guslara dug 13 centimetara. Eros u tom dijelu priče još ne poznaje svoj karakter. Kad ovako leži, na njegovoj su lijevoj i desnoj strani dva proreza u obliku slova f. U slovenskoj je abecedi to slovo na sedmome mjestu, i ne zaboravite da Eros ima po jedno na svakoj strani.
Passacaglia Erosa obuzme. A to glazbeno remek-djelo ima s velikim Johannom Sebastianom Bachom upravo toliko zajedničkoga kao knjiga [psi] s njezinim piscem. Passacaglia je vrlo neobičan rad, no na njega ne možemo gledati samo na glazbeni način – u njemu se skriva istina o kakvoj govori Eros, zato je može upravo on i odgonetnuti. A ta je istina i jedan od sedam dokaza Života, dokaz koji sve do nastanka ove knjige nije prepoznao nitko na svijetu. U opisu Erosova doživljaja Passacaglije skriva se i nagovještaj zašto je to uspjelo baš njemu. Taj je nagovještaj zviježđe Orion koje Eros ugleda na nebu tijekom slušanja Passacaglije. Riječ je o zviježđu koje čini sedam zvijezda, a pritom su tri na sredini među četirima. Četiri ugaone zvijezde predstavljaju četiri skupine karaktera – svaka je na svojoj strani istine, a nju predstavljaju tri središnje zvijezde.
Eros Heraklu u zamjenu za prijateljstvo razotkrije što je vidio u glazbi, no mladić ga još uvijek ne pušta u tvrđavu. Eros po tome spoznaje da Bachov rukopis Passacaglije nije jedina tajna koju Heraklo skriva iza debelih zidova.
Onaj tko će taj dio teksta pozorno čitati primijetit će da Heraklo nadasve s poštovanjem govori o Marchandu i umalo s prezirom o Bachu, iako je izvodio i proučavao upravo njegovu glazbu. Passacaglija je naime njegova škola života, zagonetka koju pokušava odgonetnuti još od vremena kad je Heraklov Ego bio u tijelu njegova pradjeda. Time je prikazano kako se jedna te ista škola života može prenositi s koljena na koljeno, kroz više naraštaja. Sve dok ta zagonetka neće biti riješena, mladić neće naći sreću.
Ali ni Eros nije nepogrešiv, što možemo razabrati iz njegove procjene da bi Marchand note bacio u vatru kad bi mu ih Bach poslao. Na kraju saznajemo da je Bach note zaista poslao Marchandu, a on ih zbog njihove genijalnosti u kojoj je prepoznao božji rad nije mogao baciti u vatru.
Eros ne prepoznaje plan koji mu je namijenio Život, ne razumije zašto je baš on jedini mogao odgonetnuti tajnu Passacaglije.
Jela – ementaler, riba, ocat i salata – kojima Heraklo sastavlja Erosovo ime, nagovještaj su da se u toj priči skriva još više poruka koje je potrebno znati razabrati i odgonetnuti. Koliko je precizan i pozoran potrebno biti u čitanju teksta pokazuje i činjenica da tek rijetko koji čitatelj primijeti da Heraklo u tvrđavi nije sam – u nju se naime vratila i crna zmija koju je Eros ugledao na svojim grudima. Ta životinja predstavlja Heraklov Racio, ali i to što se zmija toliko približi uspavanom Erosu ima svoje značenje. Zmija je naime i simbol za trinaesti karakter, što ćemo u knjizi vidjeti na više mjesta.
Natjecanje između Herakla i Erosa ne prikazuje samo razlike u stečenom znanju, nego prije svega razliku u djelovanju različitih razuma kod sportskih aktivnosti. Natjecatelj koji će u sportu rabiti Racio imat će taktičku prednost, dok će Emocio natjecatelju donijeti usklađenost pokreta. Svaki čovjek u sportskim aktivnostima rabi oba razuma, bez obzira na svoj karakter. Razlika je samo u tome što oni kod kojih dominira Emocio neće imati poteškoća s usklađivanjem pokreta, nego prije svega s brzopletošću, manjkom discipline i planiranja. A Racio teži proučavanju mogućnosti, poboljšanju i planiranju, no u motorici nikad ne dostiže Emocija. Takvi su sportaši puno discipliniraniji i do cilja će se probiti polako, upornošću. A trening obrambene vještine kao što je realni aikido razotkrije da smo mi, ljudi, sposobni naučiti i to da prepustimo usklađivanje djelovanja naših mišića Emociju. To ipak ne predstavlja promjenu u odnosu moći među razumima. Svaki vodeći razum naime može odlučiti da određeni zadatak ustupi drugome, ali to još uvijek ne znači da se odriče svojoj premoći jer u svakom trenutku može opet preuzeti svoju kontrolu. Zato su u sportovima u kojima rezultat ovisi o usklađenosti pokreta vrhunski sportaši uvijek ljudi s prevladavajućim Emocijem – kod njih naime u kritičnim trenucima odlučujuću ulogu ne preuzmu Racio i Instinkt.
Podudaranje motiva na ključu s portalom na tvrđavi ukazuje da je Heraklova tajna povezana s obitelji. To znači da mora poštovati pravila koja su mu bila položena u kolijevku. Mladićeva željezna košulja i remen predstavljaju društvena pravila s kojima se rodio i zbog kojih tako teško pliva u svom životu, a da toga nije svjestan. Ne primjećuje da su mnoge stvari s kojima se rodio, koje se podrazumijevaju te su postale prihvatljive, zapravo neprirodne i za čovjeka često štetne. Heraklo ne vidi da su pravila i vrijednosti koje je stvorio Racijev vladajući svijet u suprotnosti s prirodom Emocija i Instinkta.
Upravo zbog slijepog prihvaćanja nekih društvenih pravila za koja nismo svjesni da su prirodna samo Raciju, puno ljudi ne može uvidjeti svoju školu života. Iako većina ljudi u sebi osjeti besmislenost nekih društvenih pravila, to gotovo nitko nema hrabrosti reći naglas; svatko se boji poruge i isključenja iz društva. To je paradoks društva kojim zavlada jedan od razuma. Većina onih koji shvate da pravila društva nisu u skladu s vrijednostima njihova svijeta, zbog sveopćeg prenemaganja nisu svjesni da je zapravo slično u čak dvije trećine svjetova. Posljedica je sveopće neprihvaćanje. To da na kraju života žalimo samo za onim što nismo učinili znači da ljudi koji ne prihvaćaju školu života ne mogu naći sreću.
Heraklo otkriva mudrost o kojoj govori Eros, želi učiti u školi života, ali što kad je u njegovu svijetu jedina škola koju poznaje – Racijeva škola. Erosu želi otvoriti vrata u svoju tvrđavu i u njoj srušiti sve zidove, ali oklijeva jer mu kulise zaklanjaju divnu istinu njegova svijeta.
Željezna kocka koju Eros otkrije u jarku geometrijsko je tijelo. Pokriva je hrđa, a ispod hrđe skriva se zapis Sara. Hrđa, željezov oksid, nastaje s vremenom, u reakciji između kisika i željeza. Onaj tko ne razumije simboličku vezu između trodimenzionalnog tijela i vremena na ovom će mjestu naći objašnjenje kako su te četiri dimenzije povezane u cjelinu. Spoznaja o suovisnosti četiriju dimenzija treći je dokaz Života, a Sara je samo princeza koja nije nikada uspjela ući u tvrđavu.
Ključ koji padne iz mladićevih ruku točno ispred Erosa slučaj je jer nas slučajevi vode kroz školu života.
slučaj ključa koji nije čitatelju pao na dlan
otkrivajući tajnu nestane čitatelju ključ na pola dlana
umjesto pada još jednim slučajem odvija se radnja plana
Onaj tko misli da je na tom mjestu naišao na loš stih, vara se. Riječ je o rebusu koji mogu odgonetnuti tek rijetki – a to uspijeva samo ljudima s dvama paralelnim razumima – s Racijem i Emocijem. Upravo je takav karakter, ne slučajno, imao i Johann Sebastian Bach.
Ovaj ćete rebus odgonetnuti ako prvi redak obradite po uputama iz drugoga i trećega retka. A to ćete uspjeti učiniti samo ako na riječi u prvome retku gledate kao Emocio – on naime sve preinači u pojedinačne slike i njih onda sastavi u veću sliku. Glagol pasti, na primjer, naslika si kao pad. A nastaviti morate sa svojim Racijem – tako možete otkriti da će čitatelju biti razotkrivena tajna ako u prvome retku nešto nestane. A što treba nestati, napisano je u drugome retku. Nestati dakle mora čitatelj, ključ, na i pola dlana. Sad imaju poteškoće oni s Racijem koji sintagmu na pola dlana razumiju doslovce. Emocio to može razumjeti i kao polovicu riječi dlan.
Ako dakle u prvome retku izbrišete ključ, čitatelja, na i prvu polovicu riječi dlan, a pad zamijenite novim slučajem, kao što to piše u trećem retku, ugledat ćete rješenje zagonetke:
slučaj koji nije slučaj an
(To da je potrebno zadnji dio pročitati zajedno, može shvatiti svaki od triju razuma.)
Ako ste u školi imali problema s gramatikom i niste razumjeli zašto je potrebno riječi raščlanjivati na imenice, glagole…, odnosno na subjekte, predikate, atribute i slično, odsad ćete znati da je riječ bila samo o nasilju Racija nad Emocijem i/ili Instinktom.
Eros dobije ključ koji otvara vrata Heraklove tvrđave. Iako ga je k njemu poslao Život, zna da mora poštovati nedodirljivost mladićeve tajne. Heraklo mora sam odlučiti hoće li prihvatiti školu života ili ne – nitko drugi ne smije odlučivati o tome hoće li razotkriti Erosu što se skriva iza njegovih kulisa ili ne.
Istina je zapisana, ali prepoznati je može samo onaj kome je Heraklo želi povjeriti, zato je zapisana bez riječi. Eros je u tvrđavi sedam dana, a to je opisano na točno trinaest stranica i te su stranice također Erosovo ogledalo – u njima čitatelj sebe može promatrati na način na koji se još nikad nije promatrao.
Ako vam se čini da ne vidite ništa, pogledajte ustroj navodnika na stranicama 134 i 135. Zatim knjigu okrenite naopako i pogledajte još navodnike na stranicama 139 i 138. Navodnici oponašaju položaj zvijezda – na prvoj strani zvijezde Sirius i na drugoj strani zviježđa Orion koji je sastavljen od sedam zvijezda, a njihov broj – 1 i 7, prezrcaljen preko vidljiva paragrafa na sredini praznih stranica, predstavlja godinu nastanka Passacaglije, 1717. (Knjigu je potrebno okrenuti naopako jer su i jedinice u razrješilici okrenute suprotno.)
A cjelokupan zapis događanja u tvrđavi – stranice s nevidljivim tekstom – prikazuje biforu (poseban oblik prozora s dvama lukovima, podijeljen kamenim stupićem u sredini). Kad se točno na polovici praznih stranica (na stranici 137) opet nakratko pojavi tekst, Eros gleda kroz prozor. Taj je tekst središnji stupić bifore. Vidljivi dio teksta dijeli zapis iz unutrašnjosti Heraklove tvrđave na dva dijela, a vidljiv je zato što Erosov pogled seže u tom trenutku izvan tvrđave te tako ne povređuje Heraklovu nedodirljivost.
Pozorno pratite slučajeve; skrivaju se i tamo gdje mislite da ih nema. Pokazuju vam put samo ako ste spremni prihvatiti školu života. Onaj tko će iz svoga svijeta uspjeti ukloniti kulise neće više biti ranjiv. Njegov će uspjeh biti nagrađen srećom.
Ares je tražio brata, i to dugo uzalud. Nije bio svjestan da ga ne nalazi zbog Erosove smicalice. Eros mu je, kad je Ares bio ošamućen, na oklop napisao poruku koju Ares sam nije mogao pročitati. Stoga je, kad bi pitao za Erosa, uvijek naišao na pogrešan odgovor jer su se upitani uplašili zapisa na njegovu oklopu.
Na tom dijelu potrebno je priču do neke mjere objasniti. Ares je Erosov Instinkt, samo što Eros toga nije svjestan, kao što mi ljudi nismo svjesni svojih razuma. Svaki razum s njegovim razmišljanjem osjetimo kao dio sebe, zato živimo cijelo vrijeme u pogrešnom uvjerenju da imamo jedan razum i jednu volju.
Obmanu sa zapisom skovao je Erosov Racio, a njome je spriječio Instinkta da zavlada njegovim svijetom. I kod trinaestoga sva tri razuma cijelo vrijeme nastoje prevladati, a posljedica toga je njihovo stalno natjecanje i usavršavanje.
Ares je na kraju konačno ustanovio što je krivo da tako dugo ne može ući bratu u trag te je precrtao suvišnu riječ u zapisu na svom oklopu.
Kod trinaestoga ne može preuzeti vodeću ulogu nijedan od razuma jer kod svakog takvog pokušaja ima dva ravnopravna suparnika. Dvojica su zajedno uvijek jača od jednoga.
Erosov Emocio Aresa (Erosov Instinkt) ovaj put savlada s pomoću obrambene borilačke vještine – naime, vještina usklađenosti pokreta s razumom oblast je Emocija.
Heraklo Erosu razotkrije još svoju posljednju tajnu. Njegov je pradjed, koji je nitko drugi nego on sam u jednom od svojih prošlih života, bio umišljen i ohol. A takve Život uči da to nije u redu, dok onima kojima je bila nanesena nepravda Život pomaže. Marchad je izbjegao glazbeni dvoboj jer je prepoznao Bachovu veličinu. A upravo je time učinio najveću pogrešku u svom životu – time je naime izbjegao školu života, zbog te se pogreške nije mogao domoći prave spoznaje još nekoliko sljedećih života. Heraklo je naišao na [psi] i s Erosovom pomoći došao do vlastite istine. A hoće li to uspjeti i čitatelju, ovisi o njegovoj spremnosti za prihvaćanje škole života.

Četvrti je svijet svijet znanosti, pisane riječi, obrazovanih ljudi. To je svijet u kakvom živimo i koji suvremeno društvo priznaje kao istinu.
Veronika (od latinske sintagme vera icon – prava slika) vjeruje u taj svijet. Iako u njemu ne nalazi ljubav ni sreću, pomiruje se s time da je to stvarnost koju se ne može promijeniti. Predana svojoj sudbini, ne vjeruje u Život i osporava sve što ne razumije ili ne zna objasniti s pomoću knjiga. Ta njezina predanost predstavlja svjetove mnogih koji žive u društvu kojim vlada Racio i koje je toliko prožeto Racijevim vrijednostima i predodžbama da oni drugih razuma ne mogu prihvatiti sebe.
Racijevo penjanje na vlast bilo je dugotrajno. U povijesti je to već nekoliko puta uspio, ali njegova vlast još nikad nije bila tako opsežna i čvrsta. Svjetsku je vlast prvi put preuzeo tek za vrijeme industrijske revolucije, a taj mu je uspon omogućila znanost.
Veronikin najvažniji razum nije Racio, kao što bismo u takvom svijetu očekivali, nego Emocio. Priča prikazuje koliko jak utjecaj može imati okolina na naše razume i njihovu moć kada društvom zavladaju vrijednosti jednoga od njih.
U knjižnici se pojavljuje točno sedamdeset i sedam osoba. Uz Veroniku i Erosa, u njoj se pojavljuju i posjetitelji koje prepoznajemo na različite načine – najčešće po njihovim knjigama ili po poznatim mislima koje su izrekli. Tako se tamo nalaze i mnogi mislioci koji su svojim spoznajama bitno pridonijeli razvoju civilizacije.
Knjižničarkine pomoćnice – Rania, Ema i Iris – ne predstavljaju različite osobe.
Racio je razum koji ne poznaje osjećanja. Da može postojati čovjek kod kojeg bi Instinkt i Emocio bili sasvim isključeni, a ne samo manje važni, djelovao bi promišljeno, planski i bez osjećaja. Racijevo djelovanje može u nekim pogledima podsjećati na funkcioniranje računala ili robota, no usprkos tome Racio može o osjećanju i osjećajima govoriti, raščlanjivati ih i svrstavati. Pita se o njihovoj ulozi i značenju u ljudskom djelovanju i još o svačemu. Oblike osjećanja može čak izvoditi i koristiti se njima za postizanje ciljeva, ali na način na koji osjećanje doživljavaju Instinkt i Emocio Racio nije sposoban razmišljati.
U Veronikinu svijetu Racio je na drugom mjestu, no zbog suvremenoga školskoga sustava, pa i sveučilišnoga, njezin se svijet promijenio u knjižnicu Racijevih pravila, vrijednosti i pogleda u kojoj se upravo taj razum i najbolje snalazi. Knjižničarka živi u čvrstom uvjerenju da poznaje i razumije vrijednosti svih razuma, zato ne vidi da su sve knjige samo Racijeva tumačenja Emocija i Instinkta. Veronikin je svijet zato sređen do savršenstva, a u njemu ne može naći samo jedno – pravu ljubav. Jer za to je potrebna istina, a nje u jednostranom Racijevu svijetu nema. Upravo se to vidi u Erosovu ogledalu – kako ono prikazuje samo golu istinu, u njemu se ne vidi odraz nijedne knjige.
To da su i u Veronikinu svijetu s vremenom podaci postali puno bitniji od ljudi, pokazuje već njezin prvi susret s Erosom. Kad je on upita o sreći u njezinu životu, ona misli da mladić govori o naslovu knjige. Do ljubavi, doma, obitelji, prijatelja, doživljaja, veselja, slobode, sunca, vjetra, zvijezda, cvrčaka i radoznalosti Raciju je također malo stalo. Sve to primjećujemo i u suvremenom društvu u kojem se ljudi zbog Racijeva utjecaja sve manje druže i sve više vremena provode za računalima te na taj način u nekom izmišljenom svijetu zadovoljavaju Emocijeve i Instinktove potrebe. A to je zapravo samo zato da se Racio može još i dalje zadržati na vlasti.
I u knjižnicu ljudi dolaze zato što u svom životu imaju sve više problema. Knjižnica im, naime, već na ulazu obećava da će sreću dotaknuti onaj tko uči iz knjiga. A to je način Racijeva vladanja – da bi utolio nezadovoljstvo Instinkta i Emocija, uvijek traži rješenja koja su logična samo njemu.
Ustoličenje pravnoga reda – genijalan Racijev izum – predstavlja početak rušenja nepravedne prevlasti koju je nekoć – još za vrijeme staroga Rima – imao Emocio. Zakonik je tada predstavljao bitan korak na putu prema pravednijem društvu jer je Emocio dotad vladao nasiljem i prisilom. A prelazak u, prema vrijednostima, ravnopravnije društvo cjelokupnom je rimskom imperiju omogućio uspon koji je trajao sve dok Racio nije sasvim potkopao Emocija i Instinkta te su tadašnjim društvom zavladale vrijednosti nadasve nalik današnjima.
Tomin primjer iz rimskoga prava prikazuje razliku između prvobitne i kasnije svrhe zakona. Prvobitni su zakoni bili jednostavni i logični, njihove svrhe mogao je razumjeti svatko i za njih nisu bila potrebna zamršena pravna objašnjenja stručnjaka kojima vlada Racio. A njegovi su moć i utjecaj zamršenošću i nejasnošću samo još ojačali. To je vidljivo i po tome što si vrhunske pravne stručnjake mogu priuštiti samo oni s više novca, a njih u Racijevoj nadvlasti najlakše zarade upravo ljudi s Racijevim razumom. Stoga prividna pravda danas ustvari nije još jednaka za sve.
Nije slučajno da je primjer iz rimskog prava predstavio upravo Toma – tako se zvao i apostol koji je u biblijskoj priči posumnjao u Isusovo uskrsnuće. Tomin je najvažniji razum Instinkt – sumnjičavac, a taj razum ima u Racijevu školskome sustavu upravo onoliko problema kao i Emocio. Ali kod Tome Instinkt nije jedina prepreka na putu do uspjeha. I u školi života Toma bi trebao još nešto spoznati – da je sreću potrebno graditi na vlastitim temeljima te se pritom ne smije obraćati pozornost na to kako uspijevaju drugi, posebno ako tuđi uspjeh nama ne šteti. Nije slučajno ni to što je na tome mjestu spomenut Marko Tulije Ciceron (Marcus Tullius Cicero), rimski državnik, pravnik, politički teoretičar i filozof, rođen 3. siječnja 106. g. pr. Kr., koji je prema mišljenju mnogih najveći rimski govornik i prozni pisac.
Veronikin je svijet kao knjižnica – istina je toga svijeta u knjigama, a one su uređene prema sustavu univerzalne decimalne klasifikacije. Nismo svjesni da je tako i u svijetu u kojem živimo. Prema Racijevu sustavu i njegovim vrijednostima razvrstavamo sve, pa i to što spada u Instinktove i Emocijeve svjetove. Knjižničarka ima problema samo s jednom skupinom knjiga – s knjigama koje predstavljaju istinu. A kako se istina ne slaže s Racijevom predodžbom o istini, Veronika sve dokaze o postojanju prave istine uklanja iz knjižnice. A pritom je sustav Racijeva pogleda na istinu varljivo stvaran. Dok se oduševljeno zauzimamo za stajališta u koje se usuđuju sumnjati tek rijetki, uopće ne pomišljamo odakle ta stajališta zapravo potječu. Jednostavno ih prihvaćamo kao istinita samo zato što ih kao istinita prihvaćaju i drugi, a ako itko u njih posumnja, izlaže se opasnosti da će biti isključen iz društva i dobiti oznaku ›društveno neprihvatljiv‹. To da se kriteriji tko je sa svojim stajalištima za društvo neprihvatljiv kroz povijest stalno mijenjaju je jasno, ali nije još bilo jasno da za to nisu krivi napredak i razvoj, nego tek izmjena razuma na vladajućem položaju. Svaki razum, naravno, za pravu istinu razglasi svoju istinu, a promjena od stajališta za koji se zauzimao prijašnji razum na taj način postane napredak. Potrebno je priznati da taj napredak u povijesti nije jednosmjeran, nego je cijelo vrijeme dvosmjeran, što znači da napretkom možemo smatrati svaki prijelaz od vrijednosti jednoga razuma prema vrijednostima drugoga. Svaku promjenu razuma na vlasti društvo na taj način osjeća kao napredak. A cijelo je vrijeme očita povezanost između vladajućega razuma i utjecaja njegovih vrijednosti na društvo.
Očigledan primjer je pogled na seksualnost. Emocio je, kada je riječ o seksualnosti, sasvim otvoren, dok je Instinktov pogled na seksualnost nadasve suzdržan. Raciju seksualnost ne znači puno, no kako je svjestan njezina velikog značenja za Emocija, Racio namjerno stvara pravila ponašanja koja Emociju onemogućuju uporabu seksualnosti kao jednog od oruđa za jačanje premoći. Antičko je društvo prema seksualnosti bilo sasvim slobodoumno, a u srednjem je vijeku seksualnost postala gotovo zabranjena jer su stroga pravila određivala kada, gdje, s kim i koliko (ako uopće). U dvadesetom stoljeću došlo je do pojave hipijevstva, a to je ništa drugo nego Emocijeva pobuna protiv sve očitije Racijeve premoći. U šezdesetim godinama dvadesetoga stoljeća do onoga trenutka napredne Racijeve vrijednosti, pa tako i odnos prema seksualnosti, gotovo preko noći postale su staromodne. Hipijevski pogled na svijet bio je upravo takav kao u antičkim društvima, a taj preokret seksualnih vrijednosti nazvali su seksualnom revolucijom.
Psihijatar Milan – njegova je knjiga koju Eros najprije uzme s Veronikine knjižne police – predstavlja nazor suvremene psihologije. Ona se još uvijek temelji prije svega na promatranju i pokušavanju. A takav pristup, češće nego rješenja, donosi samo ublažavanje problema jer su rješenja problema bez pravoga razumijevanja manje-više stvar slučajnosti. Netko tko se ne razumije u djelovanje elektroničkih sprava ima tek malo mogućnosti da popravi zamršeno računalo, a jednako je i s rješavanjem psiholoških problema – za to je potrebno i bolje razumijevanje djelovanja naših misaonih procesa. Ljudski mozak još uvijek slovi kao najtajnovitiji i neistražen ljudski organ jer usprkos brojnim pokušajima dosad nismo poznavali dovoljno neopredjeljiv model kojim bismo mogli razumjeti, objasniti i predviđati tok misaonih procesa.
Eros psihijatru razotkriva dotad nepoznatu vezu među misaonim procesima. Na ovom je mjestu potrebno ponovno naglasiti da su Racio, Emocio i Instinkt sasvim novo definirani pojmovi. Itko tko kod sebe pokušava prepoznati jednoga od njih, objašnjenje tih triju umnih procesora nije razumio. Nijedan od triju razuma nije bolji od preostale dvojice, svaki ima prednosti i nedostatke. Nijedan od trojice nije za društvo više ili manje prihvatljiv, poželjan ili vrijedan divljenja. Puno veći problem od davanja prednosti kojemu od razuma u našem razmišljanju je neprihvaćanje. Svi su karakteri ionako sasvim ravnopravni. Istina je samo to da u svakom razdoblju lakše uspiju ljudi s onim karakterom kojim vlada isti razum koji tada vlada i društvu.
Kao i gotovo svako veliko otkriće u povijesti čovječanstva, tako i Erosovo kod psihijatra Milana isprva nailazi na porugu i odbijanje. Novu teoriju uvijek na kušnju stavlja vrijeme – tek ako se pokaže kao učinkovitija i uporabljivija, može jednoga dana izgurati staru teoriju. A onda ni struka ni javnost uopće ne pomišljaju da se u nov način razmišljanja na početku sumnjalo. A ako se novi način pokaže kao neučinkovit, jednostavno potone u zaborav. Neke se teorije održe jako dugo… ne da ih se izgurati preko noći. Takav je i primjer Ptolomejeva Almagesta koji je nastao oko 150. godine te je slovio kao osnova za bilo kakvo astronomsko znanje sve do 17. stoljeća. Njegov se sustav temeljio na pretpostavci da se Sunce, planeti i zvijezde okreću oko Zemlje kao oko nepomičnog središta Svemira. Iako je teorija osnovana na pogrešnoj pretpostavci, dobro se podudarala s promatranjem planetâ, stoga je Kopernikova teorija o heliocentričnome sustavu, iz 1500. godine, uvažavana tek puno kasnije.
Tako nije samo kod razmišljanja o znanstvenim teorijama, nego više ili manje kod svakog novog otkrića. Prva osobna računala s mukom su izgurala stare pisaće strojeve – a danas nam se čini baš nevjerojatno da tada ljudi nisu odmah shvatili prednosti računala te njima odmah nadomjestili pisaće strojeve jer si danas ne možemo predočiti da bi oni uopće mogli imati kakvu prednost pred računalima.
Primjeri pacijenata koje razmatraju Eros i Milan istiniti su primjeri gdje su različiti ugledni psihijatri klasičnim pristupom psihijatrije podbacili. Eros psihijatru na jednostavan način prikaže drugačiji pristup rješavanju problema njegovih pacijenata, pristup kao što ga omogućuje razumijevanje trojstva razuma i njihovih svojstava. Onaj tko razumije taj model razmišljanja o ljudskome umu još uvijek nema rješenje na dlanu, ali ima osnovu prema kojoj je puno lakše povezati i razumjeti različite psihičke probleme. Milan isprva odbija Erosovo razmišljanje, no usprkos tome spreman se je u njega malo više zadubiti. Uskoro spoznaje da vlastito znanje ne mora odbaciti jer predstavlja ono o čemu govori Eros, nevjerojatnu vezu među nekim spoznajama kojih se učeni psihijatar već dokopao. Ali zaista ga uvjeri tek spoznaja da može s pomoću novog pristupa razumjeti i rješavati brojne probleme koji su dosad slovili kao nerješivi. Naime, teorija REI objašnjava pojavu depresije, autizma, disleksije, Touretteova sindroma, mucanja i brojnih drugih problema koji će se odsad moći sasvim izliječiti te se neće više samo ublažavati.
Na stolu u knjižnici pojavljuje se bijela knjiga – riječ je o istoj knjizi koju drže u rukama Heraklej u trećem svijetu – a i čitatelj. A onaj tko čita pozorno primijetit će tko – na stranici 161 – tu knjigu vraća u knjižnicu.
Žena s mačjim očima spisateljica je Svetlana Makarovič. Njezina je uloga u knjižnici puno važnija nego što se čini na prvi pogled. Njezina bajka Mjesečinska struna (u knjizi nosi naslov Mjesečinska bajka) razotkriva vrijeme odvijanja priče u knjižnici jer za vrijeme nastanka knjige [psi] bajka Mjesečinska struna još nije izašla u knjižnome obliku.
Polica s imenom Propušteno predstavlja rupu u Racijevu svijetu. To je istina koju Racio ne može uvidjeti jer umjesto prave istine vidi uvijek samo svoju istinu. A dvije oprečne istine jedna drugu postavljaju na laž. Da bi Racio mogao zaštititi svoju istinu, sve što mu oduzima vjerodostojnost posprema u podrum… tamo gdje je dostupna tek rijetkima. Na tim su policama radovi i razmišljanja ljudi s Erosovim karakterom. Takvi mogu razumjeti poruke s police Propušteno bez obzira na vrijeme u kojem su nastale. Istina je vječna i ostaje jednaka.
»Podijeli pa vladaj« drevno je Racijevo pravilo na koje nailazi i mladi Rolihlahla koji ne može dosegnuti do knjige. Njegove su ruke okovane pa zato ne može doprijeti do istine koje se želi dokopati. Onaj tko želi dobro razumjeti taj odlomak mora poznavati život i rad mladića imena Nelson Rolihlahla Mandela.
Eros želi s gornje police posuditi knjigu duboke starosti u kojoj je pročitao rečenicu o Ebuu. Za njega se čini da ima sličan poziv kakav je imao Eros kad je mladiću s okovima na zapešćima predao bijelu knjigu. Ta se rečenica piscu zapisala sasvim slučajno, te do danas još nije uspio posve razumjeti njezino značenje i dublju vezu s pričom.
Kralj Ašurbanipal znao je za istinu koju poznaje Eros. Svom silom trudio se da je sačuva jer je znao da može samo s pomoću istine sačuvati i ravnotežu i mir u svom kraljevstvu. Također je znao da istinu najviše ugrožavaju oni koji je ne mogu razumjeti, stoga je naredio da se zmijskim otrovom ubiju svi koji su se usudili istinu tumačiti po svome. Ašurbanipal je bio zadnji kralj staroga asirskog kraljevstva, a njegovom je smrću u zalaz otišla i istina. Nakon njega na vlast se vratio Emocio.
Eros u riznici asirskoga kralja nailazi na još jedan komadić istine – o izvornom razumijevanju znakova životinjskoga kruga ili horoskopa. Naime, u ono je vrijeme bio shvaćen sasvim drugačije nego danas. Istina izvornoga znanja o dvanaest ljudskih karaktera, označenim s dvanaest horoskopskih znakova, posve se podudara s razumijevanjem ljudske psihe iz knjige [psi]. A to što danas predstavlja horoskop, sasvim je suprotno tome što nas uči Život. Kako je moguće da je tako stara spoznaja danas tako pogrešno shvaćena? Na tome mjestu u knjizi riječ je o prikazu kako naši razumi mogu istinu mijenjati prema svome viđenju. Ptolomej (grč. Klaudios Ptolemaios, lat. Claudius Ptolemaeus) naišao je na predaju te istine, no njegov je razum nije mogao razumjeti jer je njime vladao Racio, a on je umjesto istine zapisao svoje viđenje. U knjizi je to prikazano tako da je istina horoskopa prepisana na magareću kožu – ovdje je riječ o Ptolomejevu astrološkome radu pod naslovom Četiri knjige (Tetrabiblos). U Ptolomejevo vrijeme magareća se koža doista upotrebljavala kao papirus i kasnije papir, no na ovome mjestu ima još posebno, simboličko značenje.
Ni u svim ostalim tekstovima s trinaeste police nije drugačije, a njihovi prijepisi i prijevodi predstavljaju iskrivljanje istine što su kroz povijest činila sva tri razuma. U svakom su se razdoblju upotrebljavali oni prijepisi i prijevodi koji su odgovarali vladajućem razumu.
U knjizi se na više mjesta – u dijalozima o Životu – riječ život zapisuje sad velikim sad malim početnim slovom. Riječ je o prikazu toga da mi ljudi često razgovaramo o nekoj stvari i pritom se koristimo istim riječima, no pritom ipak imamo sasvim različite predodžbe. Zato je i Veronika sigurna da Eros govori o životu, a on cijelo vrijeme u mislima ima Život – razum koji je stvorio [psi], dakle svijet u kojem se nalazi.
U knjižnici nailazimo i na nagovještaj što je Život. On postoji u svim živim bićima i povezuje ih u jednu jedinu cjelinu neslućenih umnih sposobnosti. Život je evolucijski preskok koji živome omogućuje neprolaznost, kao vatra je koja se pali sa slamice na slamicu i gori cijelo vrijeme, iako ogrjev dogori kao što odumru tijela. Prolaznost tijelâ nužna je za genetska poboljšanja, ali je oprečna želji živoga po preživljavanju. Pogrešno je misliti da umiremo zato što se naše tijelo istroši te mu prođe rok uporabe – kao stvarima koje upotrebljavamo u svakodnevnome životu. Priroda može zamijeniti svaku stanicu našeg tijela, a to znači da bismo mogli bez problema postojati u beskraj i pritom naše tijelo ne bi starjelo ni mijenjalo se. Jedini je uzrok naše prolaznosti što u suprotnome slučaju ne bi dolazilo do poboljšanja.
A s razumom je sasvim drugačije nego sa životom. Razum može napredovati samo ako cijelo vrijeme uči i ako nije potrebno ponavljanje učenja istih stvari. Tako se davno, na samom početku evolucije, uporedno s razvojem inteligencije počeo razvijati i prijenos podataka među živim organizmima, a to je razlog da je taj razum još danas samo jedan. Sva živa bića dio su toga sustava, samo što za vrijeme svog tjelesnog prebivanja možemo razmišljati i djelovati jedino sa svojim trima razumima koje imamo na raspolaganju. Život na takav način vodi svoj razvoj – da bismo mogli doprijeti do spoznajâ koje su nam potrebne za napredak, namješta nam okolnosti u kojima se nađemo i koje mi shvaćamo kao slučajnosti. Time je mišljena škola života. Iz toga se može zaključiti da je baš svako živo biće, pa i čovjek, stvoreno tako da se može dokopati svog spoznanja, a ako djeluje u zajedničko kao i u svoje dobro, ispunjava svoje poslanstvo. Od toga dolazi i mudrost da svatko ima sreću ispred svoga nosa, na dohvatu ruke, a sve što moramo učiniti je da pratimo Život i otkrivamo istinu.
Mi ljudi nismo u stanju stupiti u kontakt sa Životom, ne možemo percipirati ništa što bi bilo povezano s njim te svojim željama, mislima, predodžbama ili molbama ne prihvaćamo njegovu milost. No, možemo svime time utjecati na svoje razmišljanje, djelovanje svojih razuma i svoje prihvaćanje te time sasvim promijeniti svoj život.
To da Život kao koncept superiorne inteligencije nije nestvaran ili apstraktan pojam pokazuje objašnjenje o prirodnoj pojavi koju bi taj razum mogao iskorištavati za svoje djelovanje. S pomoću fenomena iz fizike sva živa priroda trebala bi biti bez iznimaka povezana u jednu jedinu cjelinu. Ta je pojava isprva bila samo teorijska, kasnije je bila nekoliko puta laboratorijski dokazana, a prvi su je put opisali Albert Einstein, Boris Podolski i Nathan Rosen. Opis ćete naći pod imenom paradoks EPR.
Kako u nastavku ne bi došlo do pogrešnoga razumijevanja značenja Ega kao što ga određuje [psi], potrebno je znati da na Ego treba gledati kao na dio Života, a ne kao na dušu. Ego je tek zamisao koju je stvorio Život, zamisao po kojoj žive Racio, Emocio i Instinkt. Ta zamisao nastavlja se kroz mnoge živote kao put spoznaja. A danas ljudi Ego često zamjenjuju za Emocijevu prevlast; naime, on voli zapovijedati, bezobziran je i samoljubiv. Kad netko govori o osobi s jakim egom (taj se zapisuje malim početnim slovom), to je u knjizi [psi] potrebno razumjeti kao osobu s dominantnim Emocijem.
Oortov oblak pretpostavljeno je područje kometâ na rubu Sunčeva sustava. Ernst Julius Öpik 1932. godine kao izvor kometa predložio je kružeći oblak na rubu Sunčeva sustava. Njegovu je ideju 1950. godine upotrijebio Jan Hendrik Oort i takvim oblakom objasnio prividnu suprotnost da se kometi kod prelaska kroz unutarnje dijelove Sunčeva sustava uništavaju te bi već svi trebali biti uništeni ako postoje od samoga nastanka Sunčeva sustava. Veronika kao metaforu o dvorcima u oblacima peckavo upotrijebi Oortov oblak, čime želi naglasiti neopipljivost Erosovih pretpostavki. Eros joj uzvrati Öpikovim kometom, no Život time nije zadovoljan jer od njega očekuje ispunjenje danog obećanja.
Knjiga Principi rad je Isaaca Newtona.
Gospodin visoka čela, podrezanih brkova i s okruglim naočalama koji iza susjednoga stola osluškuje razgovor između Erosa i psihijatra Milana je Sigmund Freud. Na temelju primjera koji objašnjava Eros, Freud spozna svoju zabludu, stoga iz svoje knjige istrga nekoliko stranica.
Žena s kosom pričvršćenom u punđu švedska je književnica Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf. Na Erosov stol stavlja svoj književni prvijenac s naslovom Gösta Berling. Riječ je o knjizi na kojoj se na knjižnim policama dugo skupljala prašina, prije nego što je bila prepoznata iznimnost njezina sadržaja. I na Erosovu stolu te bilješke neko vrijeme ostaju ležati jer ga ne privlači dosadan naslov te odlične sage.
Maria Sklodowska djevojačko je ime Marie Curie – fizičarke i kemičarke poljskoga roda. Njezina otkrića slove kao pionirski rad na području radioaktivnog zračenja. Zbog rada s radioaktivnim tvarima imala je probleme sa zglobovima. Nakon muževe tragične smrti imala je aferu s oženjenim muškarcem, fizičarom Paulom Langevinom, što je u medijima izazvalo pravi skandal.
Muškarac s epileptičkim napadajem je Fjodor Mihajlovič Dostojevski, a to je moguće prepoznati po knjizi naslova Idiot koja leži na podu uz njega te mu je, dakle, ispala iz ruku. Upravo su iz tog njegova djela te iz knjige Demoni u dijalogu između muškarca i Veronike uporabljene, i to doslovce, također ove tri rečenice:
»Ah, kriv sam!«
»Krivi ste, ali sami ste tvrdoglavi!«
»Draže mi je biti s Kristom, nego s istinom.«
Eros Milanu razotkrije da je depresija zapravo suprotno stanje zaljubljenosti jer je kod prvoga riječ o sukobu među razumima, a kod drugoga o savršenoj, harmoničnoj usklađenosti njihovih pogleda. Tom spoznajom stvorena je osnova za sasvim novu podjelu depresija. One ovise o tome koji su razumi u sukobu te o tome je li riječ o sukobu dvaju razuma ili o međusobnom suprotstavljanju svih triju. Mi ljudi najčešće većinu života proživljavamo negdje između oba krajnja stanja, a to znači da je naše normalno stanje umjerena neusklađenost razuma. Tri od dvanaest karaktera ne mogu pasti u depresivno stanje – to su karakteri s jednim vodećim razumom i drugima dvama u ravnopravnom podređenom položaju. Suprotost tome tri su karaktera koji su jako skloni depresijama – to su karakteri s dvama paralelnim vodećim razumima.
Pomicanje kontinentalnih ploča zacijelo spada među najzapanjivije znanstvene teorije o povijesti Zemlje. Geolozi K. E. Caster i J. C. Mendes izveli su opsežnu usporedbu kamenina na obje strane Atlantika i svojim zaključcima poduprijeli teoriju o zajedničkome izvoru afričke i južnoameričke kontinentalne ploče. Charles Hutchins Hapgood u svom je članku 1958. godine osporio tu mogućnost, a njegovu je tezu tada podupro i Albert Einstein. Hapgood je bio zagovornik teorije pomicanja Zemljina ležišta osovine. Teoriju pomicanja kontinentalnih ploča 1908. godine Američkome društvu geologa predložio je Frank Bursley Taylor. U knjizi nije riječ o prikazu rasprave između Taylora i Hapgooda, nego o prikazu suprotnosti dvaju znanstvenih stajališta.
Erosu zasmeta prepirka dvaju gospodina, stoga se javi kako bi ih utišao. Gospoda zahtijevaju da se uključi u raspravu, a Eros im posve nehotice i slučajno razotkrije nešto što je predmet brojnih rasprava suvremenih geologa. Na to ga je naveo naslov knjige koja se slučajno nalazila na polici iznad Hapgooda i Taylora. Događaj prikazuje kako se Život sa slučajnostima upliće i u najveća znanstvena otkrića, stoga je Erosov odgovor prepoznat kao četvrti dokaz Života.
Knjigu Povijest riba (The Natural History of Fishes) 1840. je godine izdao pisac John Stevenson Bushnan te je zbog nje u visokim krugovima tadašnjeg engleskog društva bio predmetom poruge.
Wiliam Thomson, poznatiji kao lord Kelvin, bio je škotski fizičar i inženjer. Na palubi lađe Agememnon 1857. godine prisustvovao je polaganju prvoga električnoga voda za prijenos podataka između Engleske i Amerike na dnu Atlantskoga oceana. Nakon samo 385 milja položenog voda on se potrgao. A kad je bio konačno položen, zbog uporabljenoga previsokoga napona pregorio je. Lord Kelvin pokušao je na temelju svojih zaključaka izračunati starost Zemlje. Zauzimao se za stajalište da je Zemlja još prije nekoliko milijuna godina bila užarena kugla, a time je jako podcijenio starost plavoga planeta. Poznat je bio i po tome da je vrlo rijetko pročitao neku knjigu do kraja. Umro je 17. prosinca 1907.
Žena koja Erosa zanese knjigom mitova i legendi drevnih Sardova je Grazia Deledda.
Starac s uljnom svjetiljkom je Diogen iz Sinope – antički grčki filozof, jedan od početnika kinizma. Taj se filozofski pravac suprotstavlja platonističko-idealističkom pristupu filozofije koji ljude usmjerava na put nedostižnih ideala. Za razliku od toga, kinizam pokazuje raskorak između uzvišenosti »službene« ideologije i stvarnosti banalnoga svakodnevnoga života. Diogen je iz krajnjeg siromaštva stvorio vrlinu – da bi preživio, prosio je, a spavao je u bačvi na tržnici. Bio je ozloglašen zbog provokativnog ponašanja i filozofskih pokusa kao što je bilo traženje poštenog čovjeka svjetiljkom po bijelom danu, mokrenje po ljudima koji se s njim nisu slagali, pa čak i masturbiranje u javnosti. Često je proturječio Platonu – osporavao je njegovo objašnjenje Sokratovih nauka i ometao njegova predavanja. Nakon što su ga uhvatili pirati te ga prodali u roblje, ustalio se u Korintu i tamo sprijateljio s Aleksandrom Velikim. Kyne na grčkom znači pas. Diogen prepoznaje Erosov karakter, stoga ga upita šalje li ga pas. Eros mudraca ne razumije, stoga zaključuje da je glup pa mu je starca žao. Taj nas odlomak poučava da nerazumijevanje drugih ne smijemo slijepo shvaćati kao glupost jer uvijek postoji mogućnost da su neshvaćeni u pravu.
Erosu nešto sine pa na stol počne slagati knjige, koje zapravo predstavljaju njihove pisce:
Kabanica – Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Čiča Tomina koliba – Harriet Beecher Stowe
Umjetnost rata – Sun Tzu
Menon – Platon
Mala morska sirena – Hans Christian Andersen
Novi život – Dante Alighieri
Mahabharata – Veda Vyasa
Jadnici – Victor Hugo
Deseti brat – Josip Jurčič
Poznati svijet – Edward P. Jones
Mjesečinska bajka (u originalu Mjesečinska struna) – Svetlana Makarovič
Opaka zemlja – Jorge Amado
Plemeniti – Konfucije
Konfucijevu knjigu s naslovom Plemeniti uzalud ćete tražiti jer postoji samo na polici Propušteno koja javnosti nije dostupna. Ta knjiga predstavlja istinu.
Tek nakon podjele knjiga u grupe koje odgovaraju dvanaest ljudskih karaktera Eros shvati o čemu mu je govorio pas. Podjela razuma prema njihovoj moći daje jedinstven pogled na istinu, a taj pogled nazivamo karakterom. Knjige predstavljaju pisce i odaju njihov način razmišljanja, stoga ih je prema načelu različitih moći razuma moguće rasporediti u točno dvanaest grupa. Dok Eros promatra takav raspored knjiga, otkriva da su među dvanaest grupa tri podgrupe koje zbog prevlasti jednoga razuma imaju slična svojstva. Četvrta je pak podgrupa nešto posebno, i to zbog svoje dvojnosti jer su u njoj karakteri s po dva paralelna vodeća razuma. A to kod tih ljudi prouzrokuje otežano donošenje pravovaljanih zaključaka jer o svemu uvijek ravnopravno odlučuju njihova dva razuma, a ne jedan. Zbog međusobnog suprotstavljanja razuma ti su karakteri skloni neprestanoj unutarnjoj neuravnoteženosti, unutarnjem previranju, stoga je četvrta grupa grupa vatre. Prva grupa u kojoj kod svih triju karaktera dominira Racio realna je; ti ljudi zbog Racijeva načina razmišljanja stoje čvrsto na tlu – na zemlji. Ta je skupina po načinu razmišljanja usmjerena prema budućnosti. Drugom grupom vlada Emocio, a to joj daje karakteristike bezbrižne lakoće i lakovjernosti. Ljudi s tim karakterom žive u nestvarnome fantazijskome svijetu u kojem vjeruju da će sve dobro završiti, stoga ih simbolički označava zrak. Žive sad i za ovaj trenutak; prošlost i budućnost u njihovim su svjetovima jako udaljeni i manje bitni pojmovi. U trećoj su grupi karakteri s prevladavajućim Instinktom. To su nepristupačni, tajnoviti ljudi koji se skrivaju u dubini svoga svijeta. Kod njih uvijek vidimo samo površinu, a nikad ne znamo koliko su duboki i što skrivaju u sebi. Oni su kao more, kao voda. Ljudi takva karaktera žive u prošlosti, često se pitaju što je bilo i zašto se dogodilo.
No, novi raspored razotkriva i prirodu problema koji je cijelo vrijeme mučio Veroniku. Naime, knjige s police Propušteno ne odgovaraju nijednoj od dvanaest polica, a to znači da nijedan od dvanaest karaktera ne može vidjeti istinu. Njihova je suprotnost Erosovo ogledalo koje odražava samo istinu i zato nijednu knjigu.
Rania je posjetitelje knjižnice obmanula tako da im je ponudila prijepise istine s police Propušteno. A ti prijepisi nisu ništa drugo nego Racijev pogled na istinu, no to u knjižnici začudo nitko ne primjećuje. Mi ljudi jednostavno vjerujemo što vjeruje većina pa pojedinci trebaju puno snage i hrabrosti da se tome suprotstave. A drugi je problem broj prijepisa istine koji se u knjižnici lažno predstavljaju kao istina. U poplavi tih prijepisa veoma je teško prepoznati pravu istinu jer onaj tko je u knjižnici s polica tisuću puta uzeo laž teško će vjerovati da sad odjednom zaista drži istinu.
Nekim posjetiteljima knjižnice novi raspored knjiga ne odgovara. To su ljudi s karakterom iz prve grupe, ljudi kojima vlada Racio – razum koji trenutačno vlada i našim društvom. Ljudima takva razuma danas je puno lakše nego ostalima jer je istina stvorena po njihovoj mjeri. No, problem je što je nameću i svima drugima, a kako ona nije u skladu s pogledom tih drugih ljudi, oni ne mogu prihvaćati sebe.
»Ljudima koji nisu nadareni, ali žele dobiti na važnosti, ne preostaje ništa drugo nego da grde prave talente«, izjavio je Anton Pavlovič Čehov. Mnogi koji su u tuđim očima uspješni ne prihvaćaju sebe u svom svijetu. A možemo ih prepoznati po tome što se često trude obezvrijediti uspjeh drugih. Oni koji sami nisu u stanju uzdići se, često će izmicati ljestve onima koji su uspjeli. Ta osobina ljudi koji se ne prihvaćaju uvijek je posljedica prekomjerne natjecateljske nastrojenosti, zavisti ili čak pohlepe.
Muškarac koji izgovora najdužu rečenicu u cijeloj knjizi je James Hutton – škotski kemičar, geolog i meteorolog. Prijatelji su ga često zadirkivali zbog nejasnih dugih rečenica. Dvije knjige koju spominje dva su dijela Teorije Zemlje koju je kasnije u svome radu sažeo i objasnio njegov prijatelj, matematičar i profesor prirodne filozofije John Playfair. To da je Hutton nespretan u pisanju prikazano je u priči time što mu nalivpero padne iz ruku – pokupi ga upravo njegov prijatelj John Playfair.
James Hutton bio je i dobar prijatelj filozofa Davida Huma te teoretičara političke ekonomije Adama Smitha.
Uz policu Propušteno Eros dolazi do spoznaje da su tajnu koju mu je razotkrio pas poznavale gotovo sve drevne civilizacije. Razotkrivena je na brojnim spomenicima te je začudo svugdje uporabljena jednaka simbolika, iako su kulture živjele vremenski i prostorno sasvim odvojeno.
Ispred police s Veronikinom omiljenom knjigom psihijatar Milan pokušava prepoznati Veronikin karakter, ali pogriješi. Naime, prepoznavanje karaktera puno je teži zadatak nego što se čini jer promatrač treba otkriti odnos moći između triju razuma. S obzirom na to da kod ljudi možemo promatrati samo reakcije, a ne i proces čiji su one rezultat, za određivanje odnosa moći među razumima potrebno je cjelovito višeslojno promatranje. Zbog sličnosti među reakcijama do kojih mogu voditi sasvim različiti razumi od presudnog su značenja detalji. A uzrok tome da svoj karakter sami ne možemo odrediti leži u činjenici da ga prosuđujemo kroz oči svoga najvažnijega razuma. Naši kriteriji zato nisu objektivni, iako nam se čine posve realnima. Najčešće sebe vidimo tako da kod sebe prepoznajemo sva tri razuma. To je, naravno, također istina, samo što nismo u stanju procijeniti kojemu od njih zapravo dajemo prednost.
Milanova konačna spoznaja ujedno je i priznanje da istina Života nije samo još jedna od mnogih teorija o djelovanju ljudske psihe, nego dugo traženi temelj ustroja ljudskih misli. Doduše, ne možemo očekivati da će struka doći do te spoznaje tako olako kao Milan. (Zašto je to tako možda bi najlakše odgovorio Čehov.) Problem je u tome što je i do danas priznate teorije isprva došao samo jedan mislilac, a tek je kasnije bila priznata i kod drugih. Ali pravih je mislilaca još uvijek malo. A za razliku od toga, za teoriju se snažno zalaže veliki broj priučenih stručnjaka koji zapravo uopće ne razmišljaju. Oni se okreću kao što se okreće većina, a problem je u tome što su upravo oni većina, stoga ih je teško okrenuti.
Zato je priznanje svake nove teorije uvijek bio buran i dugotrajan proces, posebno kad je bila riječ o prihvaćanju novoga za pitanje toliko radikalnih promjena. Svaka nova teorija najprije treba biti podvrgnuta brojnim testovima, a za to je uvijek potrebno i vrijeme.
To da je REI u skladu i s darvinističkim pogledom na evoluciju u knjizi objašnjava sam Charles Darwin. A s druge strane, i protivnici njegove teorije moći spoznat će koliki je utjecaj slučajnosti Darwin u njoj previdio. (Darwin je do svoje teorije došao s pomoću zeba na otočju Galapagos.)
Bijela je knjiga na tom mjestu još posve bijela. Time je simbolički prikazano da knjiga usprkos istini koju posjeduje tek kandidira za to da bi je čovječanstvo prihvatilo. Riječ kandidat izvedenica je od latinske riječi candidus – sjajan, bijel. Onaj tko se u starome Rimu nadmetao za javnu ulogu, onaj tko je htio biti kandidat (candidatus), pred publikom je trebao nastupati u bijeloj togi.
Samo priznavanje većine može istini pomoći na putu iz propuštenosti te je ponijeti do ljudi koji čeznu za njom. Naime, istina znači vraćanje ljubavi.
Veronika prihvaća istinu – to je bila njezina škola života. Sada joj Život može namijeniti i ljubav.
O čemu Eros razgovara s Albertom Einsteinom? To neka zasad ostane tajna! (Poruka onima koji pogađate sedmi dokaz Života – to nije bila tema razgovora!)
Onaj tko misli da je knjiga koja se u knjižnici pojavila s Erosovim dolaskom nadomjestila sve ostale knjige u knjižnici, previdio je mali detalj. Ljudi koji stoje oko vatre u rukama drže knjige. Naime, svaki je pisac spasio svoju istinu, a na gomili su se našle samo laži. To znači da svaki čovjek ima pravo na svoju istinu jer samo tako može prihvatiti svoj svijet. Laži su pak bile Veronikine kulise zbog kojih nije mogla prihvatiti sebe. Zaklanjale su njezin divan istinit svijet, njezinu istinu koju je skrivala od drugih.

Priča o Kairi predstavlja svijet odrastajućih adolescenata. To je dob oblikovanja našega svijeta i naše kuće koja je naša predodžba o nama samima. U to vrijeme stvari koje smo dotad postavili u taj svijet dobivaju svoj prostor. A razdoblje otkrivanja vlastite osobnosti i pobune protiv vanjskih utjecaja obilježava naš način razmišljanja za cijeli život jer se tada konačno uspostavlja odnos moći između naših triju razuma i zauvijek se oblikuje naš karakter. Pubertet za naš svijet znači rivalstvo među razumima, otkrivanje istine o sebi i stoga zbunjenost, a ona traje dok sve ne sjedne na svoje mjesto. Upravo je takva i priča o Kairi.
Za prikaz sazrijevanja nije slučajno izabrana djevojčica koja je odrastala u gotovo savršenoj obitelji. Otac i majka koje povezuje prava ljubav djeci su više nego samo uzor. Njima namjenjuju puno pažnje i ljubavi, a pritom im pokušavaju biti pomoć i potpora. Iako bismo teško mogli zamisliti savršenije roditelje, odrastanje se i u takvoj obitelji ipak ne odvija bez zapleta.
Priča počinje tako da Eros dospije do netaknute prirode i tamo naiđe na rijeku – rijeka predstavlja Život. Metafora su i poletarci – ptice dorasle polijetanju – koji su već napustili svoje gnijezdo. Za nastavak svoga puta Eros mora napustiti brijeg na kojem se nalazi, a to je svijet Kairinih roditelja, svijet u kojem je donedavno živjela i Kaira. Eros odloži svoje ogledalo i knjigu na kamen uz rijeku – slučaj ih je u ovoj priči namijenio roditeljima.
A rijeka ima još jedno simboličko značenje – predstavlja važan korak u odrastanju, trenutak kad dijete napusti svijet svojih roditelja i stvori vlastiti svijet. Svako dijete jednoga dana ovako ili onako prijeđe na drugi brijeg jer taj drugi brijeg predstavlja njegov svijet. Pritom je riječ samo o pitanju kako će tko prijeći rijeku. Malo je roditelja koji su te neizbježne činjenice svjesni i koji djetetu pomažu da sagradi siguran čamac u kojem će se moći bez većih problema suočiti sa životom. Većini roditelja život se čini riskantan, a s obzirom na to da zaboravljaju da su jednom i sami prešli rijeku, žele zaštititi dijete od te opasnosti. Pod svaku ga cijenu pokušavaju zadržati na svome brijegu, stoga paze da ne bi preduboko zakoračio u nju ili mu pak zabrane čak i zadržavanje u njezinoj blizini. Ta djeca moraju rijeku jednoga dana preplivati, i baš njih, kao što Erosa rijeka, život odnese najdalje od svijeta njihovih roditelja. A život zna biti i poguban, i to najčešće upravo za djecu onih roditelja koji su se toga da će njihovo dijete jednoga dana prijeći rijeku najviše bojali. Za takvu je djecu rijeka čak pogubnija nego za djecu onih roditelja koji za svoju djecu uopće nisu marili te su ih već od prvoga dana prepustili na milost i nemilost Životu.
Eros se nekim slučajem nađe na drugome brijegu i tamo naiđe na gradilište. U blizini nastajuće nove kuće nalaze se i kuće obaju roditelja. Ali to nisu kuće Kairinih roditelja kakve su u stvarnosti. Te su dvije kuće samo varljiva predodžba koju je djevojčica ponijela sa sobom iz staroga svijeta, iz vremena kad je još bila sposobna vidjeti istiniti svijet svojih roditelja kao što ga vide samo djeca. Nakon što prijeđemo rijeku, prvi put u životu nalazimo se u svome svijetu. Kako se s nama u njemu nalaze i svi koje poznajemo, sami uopće ne primjećujemo tu bitnu promjenu koja nas je snašla. Ta promjena predstavlja nastanak našega vlastitoga svijeta, a istovremeno i konačan gubitak sposobnosti viđenja tuđih svjetova. Čitatelj neka na tome mjestu ne zaboravi da je i Eros morao napustiti svoj svijet kako bi mogao ući u svijet svih misli i u različitim tuđim svjetovima.
Kairini radnici imaju svatko svoj način razmišljanja. Onaj tko će se dovoljno zadubiti u predstavljanje triju razuma, iz razgovora među Kairinim pomoćnicima prepoznat će tko predstavlja koji razum.
Otac želi Kairi pomoći u stvaranju njezina svijeta, a time nehotice utječe na to da je on sve više nalik njegovu svijetu. Naime, nije svjestan da svaki čovjek ima svoj jedinstven svijet jer i on, kao i svi, poznaje, vidi i razumije samo svoj svijet.
Majka se, za razliku od oca, ne upliće u nastanak kćerina novoga svijeta, stoga kasnije u odnosima s njom ima i manje problema. A ni ona nije svjesna svoga utjecaja koji nije ništa manji od očeva. Taj je utjecaj vidljiv u pripisivanju važnosti nekim pojedinostima kao što je na primjer gradnja balkona. Majka samo želi Kairu zaštititi od razočaranja jer još nije dobila građevinsku dozvolu za postavljanje balkona. Ali nije svjesna da već samim obraćanjem pozornosti na tu temu u kćerinu svijetu može stvarati problem kojeg inače možda uopće ne bi bilo.
Neki roditelji pokušavaju djeci već rano usaditi spoznaju da novac u životu nije najbitniji i da ne donosi sreću. To je inače istina, ali kako da dijete roditeljima vjeruje kad oni to tako oduševljeno ponavljaju i čak naglašavaju, i to uvijek tada kad se nalaze u blizini nekoga koga možda sami ogorčeno vide kao financijski uspješnijega od sebe. Ljudska je priroda jednostavno takva da bitnome pridajemo pozornost, a nebitnome ne, i toga jako rano počne biti svjesno svako dijete.
Zacijelo je svakome čitatelju sinulo da su balkoni metafora za ženske grudi, a građevinska dozvola za genetski nasljedni zapis, prirodnu datost koja određuje kada i u kakvom će se opsegu razviti. Gradnja balkona na crno predstavlja kiruršku intervenciju u oblik grudi te je znak neprihvaćanja samoga sebe. Estetskom operacijom mijenja se slika tijela, ali ne i viđenje vlastitoga svijeta, stoga takvi ljudi uskoro trebaju nove intervencije jer još uvijek žive u zabludi da im to može donijeti prihvaćanje samoga sebe. Estetske operacije to ne donose, samo uvijek donose nove kulise koje ljudima sve više zaklanjaju istinu njihova svijeta.
A kod adolescenata svako nezadovoljstvo samim sobom može biti uzrok za neprihvaćanje samoga sebe. Ali postojanje razloga za nezadovoljstvo nema pritom ništa veću ulogu od veličine značenja koje tome sami pripisuju. Takvu značenjsku težinu stvarima daju ponajprije ljudi koji su adolescentu blizu.
Najviše što roditelji djetetu u razdoblju njegova odrastanja mogu dati je pomoć u prihvaćanju samoga sebe. Tko to uspije, djetetu pruža najbolji savjet za život – to je ključ do njegove sreće. Takva su djeca otporna na gotovo sve loše utjecaje okoline jer o stvarima znaju odlučivati svojom glavom. Roditelji koji sami sebe ne prihvaćaju imaju pritom puno teži zadatak.
Kaira će svoj trinaesti rođendan prvi put slaviti u novoj kući, u svome svijetu. Tu bitnu promjenu kod djeteta roditelji često ne razumiju jer poznaju samo svoj svijet. Za njih je sve tako kao što je bilo prije, a u djetetovu je svijetu prelaženjem rijeke sve drugačije. Ali se i roditelji djetetu čine iz dana u dan sve čudniji, i to zato što ono nije svjesno da više ne može vidjeti stvarne svjetove svojih roditelja. To je povod za njihovo međusobno otuđivanje. Ako roditelji u tom razvoju ne prepoznaju svoju ulogu često postižu upravo suprotno od željenoga. Roditelji adolescenata koji odrastaju, zamislite se nad rečenicom: »Dali smo mu sve, a on se ovako (nezahvalno) ponaša prema nama!« Ako to i niste nikad izrekli, dovoljno je velik problem već i ako ste tako samo osjećali. Prirodno je da roditelji svojoj djeci žele samo najbolje, a problem se javlja ako nisu svjesni da svaki čovjek treba svoj svijet i da je i njihovo dijete upravo takvo, odrastajući čovjek. Najviše problema imaju pritom roditelji koji sami sebe ne prihvaćaju pošto su oni u svojoj djeci našli svoj, usavršen svijet. Naime, djeca su svoj svijet u ranome djetinstvu preslikala od njih. Ti roditelji sad nikako ne mogu prihvatiti da njihovo dijete za sebe želi drugačiji svijet, stoga to osjećaju kao djetetovo odbijanje njihova svijeta. A to ih još osobito snažno boli jer oni upravo zahvaljujući svome djetetu mogu konačno prvi put uopće prihvatiti svoj svijet, znači svijet koji sad vide u djetetu. Takvi su roditelji od rođenja svoje djece nastojali svoj svijet usavršiti kroz njih. Kao što su cijeli život usavršavali svoje kulise, sada se trude da bi i istina njihove djece postala jednaka njihovim kulisama. A pritom se dogodi upravo ono što najmanje žele – djetetu umjesto istine nehotice nametnu svoje kulise pa zato problemi te djece postanu slični problemima njihovih roditelja.
Kairin otac sebe prihvaća, ali nije svjestan koliko jako želi vrijednosti koje tako djeluju samo u njegovu svijetu prenijeti još u kćerkin svijet. Na primjetnu razliku koja se pojavljuje u odnosu prema djeci roditelja koji sebe ne prihvaćaju obratite pozornost u priči o Maleku u 9. svijetu. Njegova kći Nina ide u istu školu kao i Kairina sestra Zara.
Zabava za Kairin rođendan prikazuje uništavajući utjecaj vršnjaka na nepripremljenog sazrijevajućeg adolescenta. Mladi ljudi u tom razdoblju uglavnom sebe ne prihvaćaju, stoga se često nemilosrdno iskaljuju na drugima tako da ih ponižavaju i rugaju se njihovim novogradnjama. To čine prije svega djeca koja nisu zadovoljna svojim novogradnjama (no, jednako je i kod odraslih koji sebe ne prihvaćaju). Na mladog čovjeka svaki takav ispad snažno utječe, a upravo odazivi njegovih triju razuma na takve događaje u tom razdoblju najjače zacrtaju odnos moći među njima. Riječ je o odazivu koji će u najvećoj mjeri osigurati zajednički cilj. Konačan odnos moći među njima nije ništa drugo nego odgovor na zbroj svih vanjskih utjecaja ranog djetinjstva i razdoblja odrastanja. Odnos moći koji mu najbolje pođe za rukom u ovom ranom razdoblju postat će njegov karakter zauvijek.
Roditelji su svjesni značenja utjecaja okoline, stoga pokušavaju dijete zaštititi tako da mu biraju prijatelje i ograničuju druženje tamo gdje bi mogao naići na društvo s lošim utjecajem. No, problem je u tome da roditelji dijete ne mogu štititi cijeli život, pa onome koje pokušaju već u mladosti zaštititi od utjecaja okoline time samo jako otežaju odnose u kasnijem razdoblju, možda čak u cijelome životu. A nitko ne može svome djetetu napraviti veću korist od onih roditelja koji mu dopuštaju druženje i s takvim vršnjacima koji uz prvi kontakt možda čak i naprave malo štete na njegovoj novonastajućoj kući, a onda ga bodre da to sam popravi jer će samo tako sljedeći put znati sam izabrati prijatelje i pobrinuti se da se druženje odvija bez štete koju bi mu mogli napraviti drugi. Djeca puno lakše uče nego što su im to obično roditelji spremni priznati. A s odnosima među vršnjacima nije ništa drugačije nego s odnosima među roditeljima i njihovom djecom. Ako roditelji svoje dijete pretjerano njeguju, peru, raskužuju te ga već zbog obične prehlade vode liječniku da mu da jake lijekove, za čitav će život oslabiti njegov prirodni obrambeni mehanizam, pa će bolesti kao što su alergije, astma i druge preosjetljivosti stalno biti prisutne u njegovu životu. Ne zaboravimo da naš razvoj milijunima godina znači odrastanje u prljavštini i izloženost brojnim štetnim utjecajima, no ipak smo preživjeli. I naše je tijelo na sve to još uvijek dobro pripremljeno jer je za ikakvu promjenu u genetskom kodu potrebno puno duže razdoblje kao što je ono koje je proteklo od tada kad smo još bili zdrava i otporna djeca koja se bezbrižno igraju na prljavom podu. Dokaz za to daje nam već usporedba zdravlja djece pretjerano brižnih i čistih roditelja sa zdravljem djece onih roditelja koji baš i ne mare za čistoću, kao što je to bilo u čovjekovu razvoju zadnjih nekoliko milijuna godina.
No, preosjetljivost imuniteta začudo jako odgovara jednome od razuma, i to Raciju koji je sposoban svojim načinom razmišljanja premostiti i prirodnu neotpornost jer može razvijati lijekove koji pobjeđuju bolesti. A time društvo postaje sve ovisnije o moći toga razuma. Pritom se Raciju jako podčinjava Instinkt koji je svojim načinom razmišljanja sklon strahu od možebitnih opasnosti – pa i strahu od bolesti.
Čitatelj neka obrati pozornost na ponašanje Kairinih radnika tijekom rođendanske zabave. S obzirom na to da svaki ima svoj karakter, svoj način razmišljanja, svoje vrijednosti i pogled na svijet, različito se uključuju u događanje. Najviše problema s uključivanjem ima Tin, nešto manje Jurij, dok se Rem ludo zabavlja i uopće ne brine zbog štete koja nastaje. Za razliku od Jurija i Tina Rem se također odlično razumije s ocem i podupire njegove ideje u vezi s gradnjom Kairine kuće. A sve to tjesnije poveže Tina i Jurija. Ako će Kaira htjeti drugačiju kuću nego što je ona njezina oca, morat će osluhnuti i Jurijeve planove te Tinove strahove.
Svi bi roditelji trebali biti svjesni da je čežnja mladih za jedinstvenošću vlastitoga svijeta i kuće najprirodnija stvar na svijetu. Stvaranje svijeta prema svojoj, a ne prema tuđoj predodžbi, osnova je za kasnije prihvaćanje samoga sebe. Roditelji koji djeci nameću svoje svjetove time često sprečavaju da djeca sebe prihvate i da se zavole kasnije u životu.
Borba za vlast među razumima u razdoblju odrastanja kriva je i za to što su adolescenti često umorni, bez životne energije, za to što nerijetko pokazuju znakove slične znakovima depresivnih ljudi te su razdražljivi. To nije ništa drugo nego posljedica problema koje razumi imaju u tom razdoblju jedan s drugim. Kad je odnos moći određen, razumi se sa svojom ulogom najčešće pomire i pubertetski problemi prođu kao što su se pojavili. Također je zanimljivo da odrastajući mladi na svome putu otkriju stvari, aktivnosti, idole i slično što u njihovim glavama stvara primirje među razumima, stoga ih te stvari toliko privuku da neko vrijeme doslovce žive za njih. Kad bismo pobliže proučili što tinejdžera oduševljava, vidjeli bismo da je to uvijek nešto što je povezano s izvorom sukoba među njegovim razumima. Stoga neka roditelji koji svojoj djeci nameću svoje svjetove ne budu iznenađeni ako će njihovu djecu usrećivati upravo ono što su oni najmanje željeli ili što su pokušavali čak i spriječiti. Naime, to je odgovor djece na preveliku sličnost između njihove kuće i kuće njihovih roditelja koju je sad potrebno svom silom ukloniti.
Kako moć Instinkta u Kairinu životu raste, uskoro se počinje mijenjati i njezin karakter. To je najvidljivije u opisu početka nove školske godine. Iako je još nikad nije brinulo razgovaraju li drugi o njoj i ogovaraju li je iza leđa, na pragu učionice ovoga puta osjeća se kao da svi bulje u nju, i to upravo zbog njezine rođendanske zabave. No, to se zapravo nije dogodilo jer su djeca već odavno zaboravila na Kairin rođendan. Ali Instinkt svojom moći mijenja čovjekove predodžbe. Bez čovjekove svjesnosti toga, on vidi, razumije i percipira druge ljude i događaje sasvim drugačije od onih koji gledaju Racijem ili Emocijem. Zbog Instinktove prevlasti vjeruje upravo u njegovu istinu, pa će se sukladno tome promijeniti i njegovo ponašanje.
A Instinkt nije samo pesimističan, nego je i stvaralački. S obzirom na to da lako može stvarati i neobične veze, njegovi su odazivi često duhoviti. Kaira se svojim duhovitim odgovorom zamjeri učiteljici, članu današnjega školskoga sustava koji predstavlja Racijev svijet, sasvim nenaklonjen takvom načinu razmišljanja, pa je stoga kažnjena negativnom ocjenom. Ovdje nailazimo na izvorni problem školskoga sustava. Naime, on je podešen tako da suzbija razmišljanje, vrijednosti i sposobnosti Instinkta i Emocija, a uzdiže Racijev način i time omogućuje da na društvenoj ljestvici najlakše napreduju upravo ljudi s razumom Racija. A time je u našem društvu omogućena i njegova potpuna prevlast.
Kaira odbacuje očev svijet, što znači da počinje odbacivati i sve što je s tim svijetom ikako povezano. Također odbacuje svoju voljenu sestricu jer sad više ne želi biti viđena u njezinu društvu. To pokazuje koliko je jaka želja za vlastitim svijetom i koliko je teško upravo zato razumjeti sazrijevajućega adolescenta.
Kaira konačno dobije grudi, a značenje koje tome pridaju ukućani Kairu navodi na slutnju da je to uistinu bitna stvar. Samo se Eros protivi pripisivanju tako velikog značenja građevinskoj dozvoli, no ovaj ga put drugi nadglasaju. Ljudi koji za vrijeme odrastanja zbog utjecaja okoline pripisuju manje bitnim stvarima veliko značenje na taj si način stvore platna na koja će kasnije slikati svoje kulise. Ako čovjek sebe ne može prihvatiti, počinje tražiti razloge za to, pa sasvim nebitne stvari kojima društvo pripisuje značenje postanu razlog za prikrivanje istine vlastitoga svijeta. U takvom bi slučaju žena koja sebe ne prihvaća, a čezne za priznanjem svoje privlačnosti, jako brzo pomislila da bi veličina njezinih grudi mogla snažno utjecati na to da je drugi počnu smatrati privlačnom.
Očev atrij metafora je za muško spolovilo. Kad se njegova kći počela pretvarati u ženu, postao je malo ljubomoran. Naime, još nije zaboravio svoje mlade dane i kako dečki razmišljaju kad podivljaju hormoni.
Iako je pozornijem čitatelju ustroj knjige na tom mjestu već jasan, ipak je potrebno dodatno upozoriti na nekoliko detalja u ponašanju Kairinih pomoćnika, njezinih triju razuma. Jurij je Racio, Rem je Emocio, a Tin Instinkt. Kod Rema i Tina već ime posljednjim dvama slovima razotkriva s kojim je razumom koji povezan, a Jurij u tom pogledu odstupa. No, to nije slučajno. Naime, izmišljeni prijatelj djevojčice po kojoj je napisana priča o Kairi zvao se Jurij – s njim se u svom djetinstvu više godina družila, razgovarala i igrala, sve dok nije jednoga dana tajanstveno zauvijek nestao. Pojava izmišljenih prijatelja kod djece nije rijetka, a roditelji takve djece neka na to obrate pozornost jer će u osobinama tog lika moći prepoznati karakter onoga od razuma koji se djetetu u tom razdoblju posebno približi.
U misaonom svijetu u kojem se nalazi Eros, lik Kaire djevojčin je Ego, a on zapravo nema svoje razmišljanje. Sva Kairina razmišljanja, pogledi, uvjerenja, viđenja, sve njezine vrijednosti dolaze isključivo od Jurija, Rema i Tina. Iako se Kaira u priči ravnopravno uključuje u razgovor s ostalima, sve su njezine riječi zapravo misli onoga od njezinih pomoćnika u kojeg u danom trenutku ima najviše povjerenja. A i to njezino trenutačno povjerenje u jedan od razuma nije ništa drugo nego rezultat prilagodbe razmišljanja njezinih triju razuma događanju pošto je Ego samo koncept koji je stvorio Život.
Sve dok u Kairi nije sazrijela želja za samostalnim oblikovanjem vlastite kuće, u njezinu je svijetu jako uspješan Rem jer se odlično slaže s njezinim ocem kojim isto tako vlada Emocio. Tek zajednička želja svih triju razuma za vlastitim svijetom i jedinstvenom kućom počne njezina prijatelja Rema (koji je njezin razum Emocio) gurati sve više u pozadinu. Budući da Instinkt i Racio u ocu prepoznaju opasnost zbog koje neće uspjeti stvoriti kuću prema svojoj predodžbi, to im daje moć da se uzdignu iznad Kairina Emocija. Rem u priči cijelo vrijeme brani očeva stajališta i djela. On u ocu ne vidi nikakvu prijetnju jer se njihovi pogledi zbog zajedničkoga načina razmišljanja ne razlikuju, no nedostaje mu vrijeme kad je otac u djevojčinu svijetu bio jedini uzor.
Iako Kairina tri prijatelja cijelo vrijeme dosljedno razmišljaju kao razumi koje predstavljaju, Rem na 235. stranici Kairu opomene da njezino ponašanje nije bilo po bontonu. Bonton nije ništa drugo nego jedan od Racijevih izuma jer je u njemu riječ o planiranim pravilima ponašanja. Rem (Emocio) se stoga s bontonom naravno ne može poistovjetiti i to se čini kao nedosljednost, no bonton se ovdje ne pojavljuje slučajno. Rem kao personificirani Emocio spomene ga samo kako bi pokazao da je Jurijev, dakle Racijev način razmišljanja u odnosu prema ocu u tom trenutku u suprotnosti čak i s vrijednostima koje Jurij inače zastupa.
Roditelji često pokušavaju djeci svoj svijet nametnuti tako da se izruguju njihovim drugačijim pogledima kad se djeca suprotstavljaju tome nametanju. A u takvim trenucima izgovorene za roditelje nevažne zajedljive riječi adolescenti dobro pamte i iz njih kasnije izniknu sva protivljenja i inati koji roditelje često jako iznenade jer su zaboravili da su ih sami posijali. Tako se otac krevelji zbog Kairine ideje o terasi na krovu i pecne je primjedbom da će terasa podsjećati na sprovod važnoga državnika. A iz te nevažne primjedbe u Kairinu se svijetu kasnije razvije oduševljenje nad komunizmom, iako djevojčica taj društveni poredak ni ne poznaje, a kamoli da ga razumije. Kipovi triju državnika nad kojima se djevojčica oduševi, a da za njih nikad još nije čula, simboliziraju njezinu pobunu protiv oca, a pritom je samo inaćenje važnije od oduševljenja nad političkim nazorima i državnim voditeljima.
Otac pomaže Kairi pri brtvljenju terase, a pritom nespretno previdi svrhu rupe koju je za odvod predvidio Jurij. Otac i Rem začepe odvod, a to u kući prouzrokuje poplavu. Otac isprva ne uviđa da je to skrivio upravo on, pa Kairi čak predbaci da ga je trebala slušati jer s krovovima ima više iskustva od nje. Priča uči da svi griješimo i da je važnije da iz svojih pogrešaka što naučimo nego da ih uopće ne činimo. Upravo zato djeca trebaju učiti iz svojih pogrešaka jer će samo tako moći usavršiti svoj svijet i izgraditi čvrstu kuću, takvu da će njom biti i zadovoljni.
Život nas isto tako uči da trebamo činiti kako za svoje dobro tako i za dobro drugih. A to znači da ne smijemo razmišljati sebično. I roditelji koji djetetu cijelo vrijeme samo daju mogu biti sebični, ali tu svoju sebičnost uopće ne vide. Naime, samo onaj tko daje bez očekivanja, daje nesebično. Upravo je zato ovdje navedena mudrost: »To što si dobio od nas duguješ svojoj djeci, a ne nama. A od svoje djece nemaš prava ništa očekivati jer ti oni ništa ne duguju.«
Ta je spoznaja za odnos između roditelja i djece nadasve važna, a tek malo ljudi to načelo zaista razumije te prema njemu i živi. Pritom je problem i prikrivena sebičnost, davanje s namjerom, a roditelji koji tako daju često toga nisu svjesni. Nije rijedak slučaj da roditelji izgrade veliku kuću u kojoj je dovoljno mjesta da bi mogla u njoj živjeti i djeca s obiteljima. Iako su se roditelji žrtvovali i gradili s namjerom da bi njihovoj djeci bilo lakše, riječ je o sebičnosti, o prikrivenoj sebičnosti jer su svojim žrtvovanjem prvenstveno željeli osigurati blizinu svoje djece, a time i sigurnost pod stare dane. Takvi roditelji od svoje djece očekuju zahvalnost, stoga su kad se oni odsele duboko razočarani i povrijeđeni. S obzirom na to da se ne mogu pomiriti s tim činom svoje djece, krivnju za to najčešće prebace na njihove partnere u kojima sad vide prikrivenog neprijatelja. Roditelji koji žele starost proživjeti u blizini svoje djece to će najlakše postići ako se sami nesebično brinu o svojim roditeljima kad oni ostare. Briga o roditeljima od kojih očekujemo nasljedstvo isto tako je sebična! S druge strane, roditelji koji svojoj djeci sebično uskrate nasljedstvo riskiraju da će se u svom sljedećem životu roditi upravo svojim potomcima, u materijalno oskudnijim prilikama. A gdjekoji roditelj koji u svome svijetu planira kako će njegova djeca pod stare dane brinuti o njemu, spoznat će što znači izreka: »Čovjek snuje, a Život određuje.«
Kaira priredi zabavu i na nju pozove sve koji nešto znače. A takvo pretjerano veličanje ugleda članova društva, kao i umanjivanje njihove vrijednosti znakovi su neprihvaćanja samoga sebe. Želja za ugađanjem i druženjem s važnim ljudima potječe iz osjećaja vlastite manje vrijednosti. Kaira također vjeruje da će prihvaćanjem u visoko društvo naći put do prihvaćanja vlastitoga svijeta. No, samopouzdanje ne potječe iz savršenosti naših svjetova, nego iz prihvaćanja razlika i različitosti svjetova.
Eros djevojci na zabavi umjesto traženog pića ponudi običnu limunadu. S obzirom na to da ga ne brine što će djevojka o tome misliti, sve se dobro završi. Kaira shvati da je puno bolje razmišljati svojom glavom nego slijepo činiti što čine drugi, iako cijena može biti i neprihvaćanje u njihovo društvo. Kaira odbije ponuđenu cigaretu. To je znak da je razumjela Erosovu poruku.
Zbog Kairina pokušaja da prokrijumčari bocu alkoholnoga pića iz bakina ormara ocu prekipi. A zapravo je kćerki gotovo cijelo vrijeme samo popuštao jer se nadao da će time izgladiti napetost u njihovu odnosu. Sad se uplašio da mu je situacija izmakla iz ruku, stoga je odlučio Kairi pokazati gdje su granice. Želi je zaštititi od opasnosti. A Kaira njegov odaziv vidi drugačije; za nju predstavlja samo novo nametanje njegovih vrijednosti te se tome odlučno suprotstavi.
Oca koji se nadasve trudi biti brižan, ali i pun razumijevanja, stisne oko srca kad vidi natpis na pročelju svoje kuće. Učinio je najbolje što je mogao, no ipak se našao tamo gdje se uvijek nadao da se nikada neće naći – njegova ga kći mrzi. To ne može prihvatiti.
Za vrijeme posjeta u bolnici otkrivena je pojedinost koju iz Kairina svijeta dosad nismo mogli razabrati. Ona pokaže očevu istinitu mudrost i veličinu. Naime, Zara spomene da je u školi zadirkuju zato što je njezin otac jako bogat. To je istina i školski kolege joj zato, naravno, zavide jer iz svojih domova donose dijelove svjetova svojih roditelja koji sebe ne prihvaćaju i koji Zarinu ocu zavide. Otac je, naime, veoma uspješan i time također imućan poslovni čovjek, a svoje kćeri odgaja tako da njihovu imovinskom stanju ne pripisuje posebno značenje. Dva svijeta koje su na taj način stvorile Kaira i Zara zato su sasvim neopterećena vrednovanjem materijalnoga. Samo im je tako mogao osigurati da njih dvije neće nikad živjeti u sjeni njegova uspjeha. To ukazuje i na očevo prihvaćanje vlastitoga svijeta i upravo je to i uvjet da su on i žena mogli otkriti pravu ljubav i dati svojoj djeci gotovo savršen odgoj.
Eros u bolničkoj sobi sjedi na noćnome ormariću uz uzglavlje Kairina oca, no zapravo je tamo samo knjiga u kojoj Eros živi. To da se u svjetovima ljudi Eros nalazi s knjigom koju čitaju, u nastavku ćemo još nekoliko puta primijetiti.
Eros ocu razotkrije kako djetetu dati ono što mu treba za sreću u životu. Dobar odgoj skriva se u uravnoteženom omjeru očekivanja, pohvala i kazni. A time je prikazan i problem cjelokupnog društva jer naša budućnost ovisi o odgoju koji namjenjujemo djeci. U razgovoru između Erosa i oca skriva se vrlo točan važan zapis koji razotkriva kako stići do društva kojim će vladati ljubav. Roditelji koji ne prihvaćaju sebe djeci često daju više nego što je za njihovo dobro, a od njih očekuju manje nego što je potrebno. Time samo odgajaju nesamostalne nasljednike koji se u životu neće znati pobrinuti ni za sebe ni za druge te će zato biti i nesretni jer će uvijek čeznuti za nedostižnim i ni s čime neće biti uistinu zadovoljni. A društvo takvih ljudi prvi je korak prema propasti civilizacije.
General s prizemnom kućom je Napoleon Bonaparte. Onaj tko je uz svoju verandu imao posađen samo jedan orah je Adolf Hitler jer je poznato da je imao samo jedan testis.
Kad se otac vrati kući, Eros ga iznenadi novom bojom njegove kuće. Ta mu se nova boja doduše sviđa, ali uz tu promjenu ipak osjeća nelagodu. Eros mu je time predao poruku o neprihvatljivosti nametanja svojih pogleda tuđim svjetovima, iako je mišljeno sasvim dobronamjerno.
Konjski izmet na koji nagazi Kairin otac Liktorov je, a to je znak da je Ares Erosu opet na tragu.

Filitov svijet predstavlja čovjekov izvorni svijet koji se u skladu s prirodom i društvom milijunima godina usavršavao. Kao takav, temelj je za razumijevanje svih suvremenih svjetova, pa i knjige [psi]. Filitov je svijet stvoren po mjeri čovjeka dok su suvremeniji svjetovi odraz relativno kratkoročnih promjena u ljudskom društvu, starih najviše nekoliko tisuća godina. A ovo posljednje razdoblje u usporedbi s dugom poviješću oblikovanja prirode čovjeka jako je kratko. Onaj tko je čitajući ovu priču i uz spoznaje koje su mu se pritom otkrivale osobito uživao možda je osjetio da predstavlja pravedno društvo u kojem vlada potpuno poštovanje ravnopravnosti triju razuma kakvo je vladalo u društvu prije nego što je čovječanstvo izgubilo ljubav. Filitov svijet predstavlja našu pravu prirodu, svijet za kakav smo zapravo stvoreni i u kakvom bismo živjeli sretno da nije razvojem suvremenog društva među razumima došlo do borbe za prevlast. Jedno od važnijih područja kojih se ovo poglavlje dotiče razumijevanje je spolnosti, stoga je to predstavljeno zasebno, na kraju ovog tumačenja.
Možda se čitatelju na prvi pogled čini da je radnja ove priče smještena u kameno doba koje predstavlja nekakvu prekretnicu između dugog razdoblja sporog razvoja čovjeka i suvremenog vremena koje obilježavaju nagle društvene promjene. No, i Filito, kao i svi drugi likovi u ovoj knjizi, živi u suvremeno doba. Za čitatelja naviknutog na pogled iz vlastitoga svijeta koji predstavlja za njega i jedinu istinu, metafore u tom svijetu često ga obmanjuju. A kako bismo ga ipak opomenuli da je riječ samo o razlikama u tumačenju i shvaćanju naših misaonih svjetova, u priči se povremeno pojavljuju anakronizmi – stvari karakteristične za naše, suvremeno doba.
Mjesto događanja ovoga svijeta mjesto je u kojem sam se nekim slučajem našao za vrijeme nastanka knjige. Filitosa na francuskom otoku Korzika arheološko je nalazište ranoga neolitika i po njemu su glavni junak i njegova odabranica dobili ime. Onaj tko će razgledati Filitosu i predmete pohranjene u muzeju u neposrednoj blizini nalazišta tamo će naći sve pojedinosti opisane u Filitovu svijetu, osim plave glazure koja je u knjizi dodana.
A Filitov svijet u knjizi i ima upravo posebnu ulogu. Prikazuje nam čovjekovu izvornu, čistu i nepokvarenu prirodu, stoga služi kao polazište za sve druge svjetove jer uspoređivanjem toga i drugih svjetova možemo otkrivati otklone u društvu, otklone koji su posljedica borbe razuma za prevlast. S obzirom na to da je riječ o tisućugodišnjim procesima, u našem je razumijevanju društva danas puno toga zamagljeno – stoga ne znamo više odrediti što je naša priroda i što smo kroz slijepo praćenje vladajućih razuma u svojoj prirodi promijenili ili čak posve izgubili. Tisućugodišnja bitka razuma za prevlast u društvu bila je i još uvijek je nemilosrdna. Baš svaki razum koji se u određenom razdoblju uspio popeti na vlast beskompromisno je stvarao mehanizme koji bi mu trebali zauvijek osigurati prevlast nad drugom dvojicom. Posljedice tih mehanizama su zaslijepljenost, iskrivljeno gledanje na svijet, izopačene predodžbe, mijenjanje vrijednosti i, na kraju krajeva, kulise koje gradi onaj tko ne može prihvatiti svoj svijet. Tek nam razumijevanje tih mehanizama daje uvid u istinite probleme našega društva i time mogućnost za povratak pravednoga društva, takvoga koje omogućuje ravnopravnost razuma, prihvaćanje svjetova i povratak izgubljene ljubavi.
Omča u koju se na početku priče uhvati Filito predstavlja zamku u koju se uhvatilo suvremeno društvo. Filito visi glavom nadolje, uhvaćen i nemoćan, kao što je naglavačke postavljen suvremeni svijet u kojem se nalazi čovjek sa svojom prvobitnom prirodom. Mladić niskoga rasta – to prikazuje da njegov svijet potječe iz vremena kad su ljudi bili puno manji nego što je suvremeni čovjek. Njegovo je tijelo mišićavo i skladno građeno, stvoreno za fizičku aktivnost, što ukazuje na zdrav život nekoć lovca, a danas sportaša. A i u nastavku je jasno da temeljni izvor zdravlja svakoga svijeta predstavlja upravo fizička aktivnost. Lov i sport oblasti su Emocija, a kako tim društvom ravnopravno vladaju i Instinkt i Racio, u priči se pojavljuje i plava glazura. Ta glazura ima za društvo barem toliko veliko značenje kao lov. Zaslugom Racijeva načina razmišljanja plava je glazura logoru donijela prednost jer je omogućila nov, drugačiji izvor zarade, a time i lagodniji život. U Filitovu stvarnome svijetu taj Racijev dio simbolizira profesionalno bavljenje sportom. Instinkt u Filitovu svijetu zastupa skupina žena koje se brinu o domovima i o djeci.
Filito ispočetka nije svjestan jedinstvenosti svoga svijeta, stoga se isprva uplaši lika u Erosovu ogledalu. Ali istina za njega nije neprihvatljiva, upravo suprotno, uskoro se počinje sviđati samome sebi. To se dogodi nakon što stekne povjerenje u Erosa.
Eros i Filito na putu u logor neko vrijeme izdaleka promatraju muškarače. Skupina žena bavi se lovom koji je inače u mladićevu svijetu muški zadatak. Mladić Erosu objasni da se lovci i muškarače ne podnose, no ženskoj lovačkoj skupini ipak ukaže poštovanje. (Muškarače su u Filitovu svijetu metafora za žensku nogometnu momčad iz njegova stvarnoga života.)
Filito Erosu razotkriva nezanemariv detalj povezan s ulogom Emocija u razvoju društva. Emocijeva je uloga isprva bila jako velika, i to zato što su se ljudi teško probijali kroz život. A tehnološki je napredak, povezan s razvojem Racija, značio mogućnost uporabe oruđa i njihovo usavršavanje, a to je ljudskome društvu donijelo veću učinkovitost u borbi za opstanak. Potreba za razvojem Racija nastala je iz relativno loše prilagođenosti okolini koja se počela mijenjati brže nego što je prilagođavanje tijela moglo pratiti s pomoću genskih poboljšanja koji predstavljaju spor, dugoročan oblik promjena na tijelu. A upravo se taj treći koncept razuma koji se izvorno razvio zbog potrebe za povezivanjem pojedinačnih bića u skupine pokazao kao najučinkovitiji oblik prilagođavanja brzim promjenama. Naime, Racio je razum koji logičkim razmišljanjem omogućuje prilagođavanje okoline tijelu, a ne obratno. Taj oblik prilagođavanja okoline sebi najbolje se razvio upravo kod čovjeka, a on je na taj način polako zavladao drugim živim bićima, iako su ona na početku bila tjelesno puno bolje prilagođena okolini – kod njih, naime, za preživljavanje upravo zato nije bio tako nužan razvoj naprednijega Racija.
Razvoj Racija i ugodnije klimatske prilike u Filitovu su svijetu znatno olakšali rad muškome dijelu društva, zaduženom za lov, a Emocio je to uspješno iskorištavao i više nego za zajedničke potrebe brinuo se za vlastiti užitak i zabavu. To je vidljivo po brojnim aktivnostima koje muškarci izvode tijekom lova.
Kako bi čitatelj mogao razumjeti čovjekovu izvornu prirodu, mora točno razumjeti sastav i funkcioniranje Filitova društva koje predstavlja život u logoru. Naime, tim razumijevanjem moguće je razumjeti i suvremene osobne i društvene odnose jer su oni rezultat odstupanja od tog prvobitnog ustroja za koji smo stvoreni i koji predstavlja našu osnovnu prirodu i životnu ravnotežu.
Društvo u logoru socijalno je organizirano – ljudi su u međuljudskim odnosima obzirni i osjeća se da prihvaćaju kako sebe tako i druge. Upravo je samoprihvaćanje većine stanovnika zaslužno za to da u logoru nema pohlepe, zavisti i pretjeranog nadmetačkoga duha. Hrana je uvijek podijeljena tako da je ima za sve dovoljno, a oni koji u lovu imaju posebne zasluge dobivaju još dodatnu hranu. Ljudi su u svom razmišljanju, pokazivanju emocija i u svom htijenju sasvim slobodni. Ne smeta im različitost drugih, stoga druge ni ne pokušavaju promijeniti – uskladiti ih sa svojim načinom razmišljanja. Kako bi čitatelj mogao spoznati što za suvremeno društvo znači neprihvaćanje, u Filitovu je svijetu prikazano i nekoliko takvih pojedinaca koji sebe ne prihvaćaju. Oni prikazuju sve probleme koji muče naš, suvremeni svijet, no usprkos tome u priči zbog sveopćeg prihvaćanja u izvornome društvu ti pojedinci nemaju poseban utjecaj na život u logoru.
Društvo sastavljaju skupine koje su oblikovane prema zadacima. Većina je muškaraca lovaca. Zajednička je karakteristika te muške skupine da njima kao najvažniji razum vlada Emocio. Većinu žena tvore sakupljačice, a one se uglavnom zadržavaju u logoru te se brinu o domu i djeci. Najvažniji je razum te skupine Instinkt. Kako je raspored vodećih razuma kod muškaraca i žena i u suvremeno doba jednak tadašnjem, možemo zaključiti da pritom nasljednost ima važan utjecaj.
Manji dio muškaraca ne sudjeluje u lovu. Njihov najvažniji razum nije Emocio. A s druge strane, manja se skupina žena bavi lovom i njima također, kao i kod većine muškaraca, vlada Emocio. S obzirom na to da za spolove ne vrijedi jednaka raspoređenost vodećih razuma, na Emocijev način razmišljanja možemo gledati kao na karakteristično muški način te na Instinktov način kao na karakteristično ženski način razmišljanja. No, takva je podjela na karakteristično muško i karakteristično žensko razmišljanje tek okvirna jer postoji i manja skupina kako muškaraca tako i žena vodećeg razuma koji je inače karakterističan za suprotni spol. Dakle, spol sam po sebi još ne određuje naš način razmišljanja, ali vrijedi da muškarcima s većom vjerojatnošću vlada Emocio, a ženama Instinkt. Djelomično možemo po tom ključu opravdati i tvrdnju da se muškarci i žene razlikuju po načinu razmišljanja. Ali, pritom je potrebno uvažavati da je tako samo u većini slučajeva, a ne obavezno kod svakog pojedinca. Racio kao vodeći razum između oba je spola ravnomjerno raspoređen, stoga je njegov način razmišljanja jednako pravedan za oba spola.
Većina muškaraca radi lova napušta logor, a pritom se orijentiraju prema mjesecu. Mjesečina im omogućuje kretanje i noću, a to znatno povećava učinkovitost lova i opseg njihovih lovišta. Na se taj način danju mogu sasvim posvetiti pripremama za lov i samome lovu. Priroda se pritom pobrinula za to da manja skupina onih koji ne sudjeluju u lovu za vrijeme lova, kad većine muškaraca nema kod kuće, nema nikakvu prednost kod oplođivanja žena u logoru. Te muškarce žene gotovo i ne zanimaju, i to zato da ne bi imali više potomaka nego lovci koji pola vremena proborave u lovu, a ne u logoru. Kako dolazi do tog usklađivanja bit će pojašnjeno kasnije.
Prema Filitovu opisu muškarača možemo vidjeti da je Emocio povezan s funkcioniranjem muških spolnih hormona. A bitna pojedinost u vezi s muškaračama također je da ta skupina žena u logoru dobiva jednako poštovanje kao bilo tko drugi. Dok riječ muškarača u suvremeno doba ima pejorativno značenje, u Filitovu svijetu označava tek skupinu žena kojima vlada isti razum kao većinom muškaraca. Pozoran čitatelj na tom će mjestu primijetiti detalj karakterističan za suvremeno društvo – muškarače su nezadovoljne svojim položajem u logoru. Uvjerene su da je muškarcima lakše nego ženama. A to je u društvu koje postaje zbog tehnološkoga napretka sve manje ovisno o uspjehu lova zapravo istina. Žene borci za žensku ravnopravnost bore se samo za uklanjanje razlika koje su ostatak Emocijeve nadvlasti u društvu. A zanimljivo je da tim ženama najčešće dominira upravo taj, karakteristično muški razum. Dakle, do pokreta za prava žena dolazi prije svega zbog Emocija koji u ženskome tijelu nikako ne može ravnopravno uspijevati u svijetu nepravednih muških Emocija, a posebice ne ako oni sami sebe ne prihvaćaju. Posljedica toga je da i žene s Emocijevim karakterom sebe ne prihvaćaju. REI tako pokazuje koliko je društvo nepravedno prema nekim članovima te istovremeno objašnjava zašto do toga dolazi. [psi] je za različitost, ali istovremeno i za ravnopravnost svih živih bića.
Manjak potrebe za lovom muškarci sve više zamjenjuju drugim oblicima zaposlenosti, a među njima prednjače zabava i različiti oblici sporta koji su se razvili od uvježbavanja za lov ili od obrambeno-borilačkih vještina.
Odnosi među ljudima u izvornom se društvu temelje na usklađivanju interesa, potreba i želja. A kad pritom dolazi do sukoba, ljudi presudu o pravdi povjeravaju voditelju koji je u ovoj priči opisan kao kralj. Njegova je osnovna zadaća pravedno rasuđivati o interesima i vrijednostima svih triju razuma i brinuti se o održavanju ravnoteže među vrijednostima svih razuma. Sve dok ta ravnoteža postoji, u logoru može vladati sveopće prihvaćanje, a to je i ključ do prave ljubavi.
Kralj Aragen razuman je vođa logora kome je povjeren i zadatak dijeljenja pravde. U logoru mu vjeruju i poštuju ga. Iako je u priči nazvan kraljem, ta uloga nema isto značenje kao u suvremeno doba. Aragen je prvi među jednakima – živi među stanovnicima logora i druži se sa svima, za njega ne vrijede drugačija pravila nego za druge te nema posebnu imovinu. Njegovu je ulogu potrebno shvaćati više kao ulogu nekakvog roditelja, mudraca i suca, a ne kao kralja u suvremenom značenju riječi. Aragenova se moć temelji isključivo na suglasnosti svih stanovnika logora i nikad nije bilo potrebno da je brani strahovladom i prisilom. Eros u priči ne shvaća na koga je naišao u tom liku kralja. Naime, Aragen nije nitko drugi nego Eros sam, samo što je ovdje riječ o Filitovoj predodžbi o Erosu. Iz toga vidimo koliko su različiti naši svjetovi, a i to da u tuđem svijetu ne prepoznajemo ni samoga sebe. Filitov pogled čini lik Erosa pomaknutim u udaljenu prošlost, no usprkos tome moguće je razabrati da ne potječe ni iz vremena nastanka ove knjige, nego puno nakon toga, što nije slučajnost.
U mladićevu svijetu vjeruju da je izbor životnoga partnera stvar Slučaja. Naime, tako tamo imenuju Život koji upravlja slučajnostima. Stoga, kad o tome govori mladić, Slučaj je zapisan velikim početnim slovom, a kad o slučaju govori Eros, zapisan je malim početnim slovom. Kad Eros shvati značenje Slučaja, i kod njega je označen velikim početnim slovom. Filito Erosu objasni da mi ljudi često uobražavamo da je sreća koja nas toliko privlači nama i namijenjena. Ali Život nam je namijeni tek kad smo kroz školu života na nju i spremni. Tako je i s odabirom pravoga partnera.
Gostu Erosu u čast prirede u logoru raskošnu večeru i u njoj sudjeluju svi osim vrača Partena. On u mladićevu svijetu predstavlja čovjeka koji sebe ne prihvaća i ima loše namjere. Partenom vladaju Instinkt i Racio, a zbog neprihvaćanja samoga sebe nagrizaju ga zavist i pohlepa. S obzirom na to da pridošlicu prosuđuje prema svome svijetu, ne vjeruje mu te je siguran da Eros dolazi s lošim namjerama. Kako je naviknut na manipuliranje stanovnicima logora, Eros mu se ne sviđa i zato što dolazi iz tuđega svijeta i odande donosi ogledalo – neobičnu ploču koja obuzme sve stanovnike. A za Partena je ta ploča samo oruđe za manipulaciju, ništa drugo nego što je za njega mjesečev kamen. Na večeru ne dolazi iz protesta.
Iako Parten ima hrpu nepoželjnih osobina, među kojima se još posebno ističe želja za općenjem sa spolno nezrelom djecom, stanovnici logora poštuju ga i prihvaćaju, i to takvoga kakav jest. Vrač zbog tih osobina nije izopćen iz društva, nitko mu se ne ruga, nitko ga ne ogovara ili se prema njemu ikako drugačije ponaša bez poštovanja. A s druge strane, upravo mu to usprkos njegovu samoneprihvaćanju omogućuje da ne ostvaruje svoju neprihvatljivu pohotu. I upravo to svima predstavlja onu granicu koju ne smije prijeći – ako bi je prešao, smjesta bi ga izopćili.
Za razliku od Partena, kod drugih se stanovnika može prepoznati duboko prihvaćanje; to znači da su jedan prema drugome jako tolerantni, obzirni i da u odnosima uvijek lako nalaze srednji put. Filitov svijet, doduše, poznaje i zavist, pohlepu i povećan nadmetački duh, ali su te osobine kod tih ljudi sasvim neizražene. Za društvo koje sebe prihvaća karakteristično je malo međusobnih napetosti i neraščišćenih odnosa. Također ljudi se ne bave toliko tuđim problemima, ne smetaju im stvari koje čine drugi, nikoga ne osuđuju zbog drugačijeg razmišljanja, nikoga ne osuđuju zbog njegove različitosti. Međusobno poštovanje svjetova znači da tražimo takav put gdje svatko može biti to što jest. To znači da se mi sami drugima, koliko možemo, prilagođavamo, ne tražimo samo svoja prava i ne razmišljamo samo o tome gdje, kada i za koliko smo ostali zakinuti. U tom se duhu i Filitovo pleme prilagodi vračevu svijetu – recimo, djeca se zato ne igraju u blizini svetišta pa tako ne izazivaju njegovu pohotu.
Sve to omogućuje ravnotežu u životu u logoru, i to usprkos suprotstavljajućim vrijednostima i razlikama u načinu razmišljanja triju razuma.
U ritualu koji u logoru izvedu za gosta skriva se posebna simbolika. To je nagovještaj da i rituali koje iz generacije u generaciju prenose jednostavna društva donose važne poruke koje se upravo na taj način čuvaju. Onaj tko se zadubio u teoriju REI te je razumije, u mnogima od tih rituala prepoznat će dublji smisao jer upravo ti neobični drevni rituali nerijetko omogućuju prepoznavanje znanja iz vremena prije nego što se ono dolaskom suvremene civilizacije izgubilo.
U odnosu između kralja Aragena i kraljice Sarkene možemo prepoznati pravu ljubav. Kralj Aragen ogledalo postavlja između sebe i kraljice, i to tako da mogu istovremeno promatrati jedno drugo. Njihovi su svjetovi spojeni u jedno, stoga je u ogledalu odraz njihova zajedničkoga svijeta. Kralj i kraljica u logoru vrijede kao uzor savršenstva.
Logor prikazuje svijet izvornoga društva, no usprkos tome u tom su društvu puno detaljnije upoznati s funkcioniranjem Života i sa zakonitostima prirode nego mi danas. Njihovo znanje u smislu suvremene znanosti nije duboko, ali je njihovo razumijevanje Života, izraženo u obliku metafora, puno pronicljivije od našeg današnjeg. Sasvim točno razumiju mehanizam kojim Život usmjerava svakog pojedinca i društvo – mehanizam slučajnosti koje to nisu. To je razumijevanje društvu bilo dano u davnoj prošlosti, i to uvijek u trenutku kad se društvo našlo na raskršću, u borbi za opstanak. Znanje je bilo razotkriveno pojedincima koji su ga mogli shvatiti i znali ga pretvoriti u priče, metafore i običaje razumljive i drugim ljudima. U društvu koje nije neposredno ugroženo to razumijevanje postaje s vremenom sve udaljenije i neopipljivije. Život, naime, zna da se ljudi i društvo ne mogu razvijati pod njegovim vodstvom, nego se razvijaju učenjem, otkrivanjem i prilagođavanjem okolini. Zato i prepušta sve naše odluke – dobre kao i loše – našoj slobodnoj volji. Taj mehanizam podsjeća na odgoj djece mudrih roditelja koji djetetu dopuštaju da uči na svojim pogreškama, da otkriva i upoznaje sve strane života te se umiješaju samo kad je riječ o životno opasnim okolnostima, i to tako da ga najmanjom mogućom intervencijom preusmjere od opasnosti. A djeca čiji roditelji za njih razmišljaju, umjesto njih odlučuju i planiraju njihov put nikad nisu sasvim spremna za život, ne nalaze sreću te najčešće i nisu sposobna za samostalan život.
No, onaj tko ne razumije i ne poštuje prirodu Života, pokušava prema svojoj predodžbi krojiti živote drugih, naravno tako kako bi on pritom bio u boljoj poziciji nego drugi. Pritom je najprikladnije uporabiti mehanizme Života i tumačiti ih prema svojoj predodžbi, u korist vlastitih ciljeva. U tu je svrhu vrač uvjerio stanovnike logora u natprirodnu moć mjesečeva kamena, a to mu je s vremenom donijelo i prednosti te osobnu korist. Potrebno je naglasiti da Život intervenira i u to te da takva vjerovanja prepušta slobodnoj volji svakoga pojedinca jer se svatko sam mora dokopati spoznaje o istini. Naravno, oni koji na račun toga izvlače kakvu korist ne mogu izbjeći školu života. Teret svojih djela spoznaju već u ovome životu, a ako to nije dovoljno, u sljedećem se životu nađu u ulozi u kojoj doživljavaju sve posljedice toga što su svojim postupcima nekoć lakomisleno prouzrokovali drugima. Kako nisu svjesni toga da smo nakon smrti tijela svi zajedno samo jedno, u školi života se u novom životu nađu upravo u suprotnoj ulozi.
Parten u ovoj priči prikazuje nastanak različitih vjerovanja, od čega se kasnije mogu razviti i cjelokupne religije. Ali to ne smijemo jednačiti s načinom vračeva razmišljanja jer je on, za razliku od kasnijih prenositelja različitih vjerovanja, jako dobro svjestan svoje manipulacije. To je primjetno iz više pojedinosti, među kojima prednjače strah od stranca, želja za njegovim uništenjem i protjerivanjem iz logora, a i strah od otkrića istine o mjesečevu kamenu. Iako je Parten bio spreman Erosu odmah zabiti nož u leđa, on ne razotkriva njegovu laž. Naime, Eros je dosad već naučio da se ne smije petljati u školu života. Za razliku od vrača dobro razumije Život i zna kada je potrebno stvari prepustiti slučajevima. A vrač ne shvaća da Erosovo protjerivanje iz logora ne bi baš ništa promijenilo te da bi, ako bi za taj progon bio zaslužan on, u školi života za svoju nepravdu dobio dobru pouku. A pritom mu uopće ne bi koristila ni činjenica da je to napravio u dobroj vjeri s namjerom da zaštititi druge od nesreće jer da uistinu vjeruje u moć mjesečeva kamena, trebao bi i to prepustiti moći kamena i slučaju.
Legenda o otkriću mjesečeva kamena koju Erosu ispriča Aragen razotkriva i da je to zapravo meteorit. Filitosa se nalazi na otoku, a njezini prvobitni stanovnici do nje su stigli pješice. To se dogodilo u vrijeme posljednjeg ledenog doba kad se more smrznulo, a oni su se zbog nestašice hrane pomicali sve više prema jugu. S obzirom na to da je put u nepoznato bio dug i iscrpljujuć te je bilo sve manje hrane, bili su očajni. A meteorit koji su našli u ledu bio je prva stvar koju su nakon dugo vremena ugledali na smrznutome moru. Vratio im je nadu i ulio snagu kako bi mogli nastaviti s putovanjem koje ih je naposljetku dovelo do otoka koji je bio prepun života jer su se na njega zbog mraza sklonile i brojne životinje.
Priča o Aragenu i Asari druga je strana priče o Erosu i Lani, no u ovome je svijetu malo drugačija, kao što je u drugome svijetu svaka istina uvijek malo drugačija.
Legenda o otkriću glinenog posuđa koje iz generacije u generaciju prenose stanovnici logora ne pojavljuje se ni u jednoj dosad poznatoj usmenoj predaji ili zapisu. A njezina je pouka da Život slučajevima pomaže onima kojima je nanesena nepravda. I tako se može dogoditi da čak i do najvažnijih otkrića dođe bilo tko, čak netko koga svi ismijavaju zbog njegove kratke pameti.
Sukob Sarda i Filita rješava se javno. Time nije osigurana samo veća jasnoća oko sukoba i presude, nego i pouka drugima. Samo tako mogu svi iz primjera učiti što je pravilno i što ne te kako bi trebali postupiti ako bi se sami našli u sličnim okolnostima. O sukobu prosuđuje kralj Aragen koji ima povjerenje većine. Obje strane samostalno predstave svoje viđenje istine te se i same zagovaraju. Na taj je način moguće riješiti baš svaki, kako god zamršen sukob, bez zastupnika i savjetnika. Iz oba svjedočenja Aragen izdvoji istinu i predstavi je prisutnima. Presudom pokaže da su za sukob krive obje strane i da je na nepravdu koju je doživio Filito potrebno šire gledati jer ni on nije napravio sve što je mogao da je spriječi. Izrečene kazne su poučne ili društveno korisne, a najgora je kazna izgon iz logora. Izgon se izriče kad djela pojedinca toliko ugrožavaju ili smetaju drugima da život toga pojedinca u logoru više nije prihvatljiv. Ta je kazna jako teška. Naime, izopćenik je u tadašnjim prilikama sam jako teško preživio, a u drugim logorima strance nisu prihvaćali odnosno prihvaćali su ih samo ako su za to imali poseban razlog, a ti stranci su se morali u novoj okolini još posebno prilagoditi te u mnogim pogledima i podčiniti.
Društvo koje razumije Život i značenje škole života svjesno je da pravdi nitko ne umakne, bez obzira na izrečenu kaznu. Kako je svaka kazna izrečena zbog nepravilnosti u pojedinčevu razmišljanju i njegovim djelima prema nekom drugom, taj drugi ima pravo tu kaznu potvrditi ili je pak poništiti. Opraštanje je čin plemenitosti i razumijevanja Života, a za to su sposobni samo ljudi koji prihvaćaju sebe. To je vidljivo i u presudi sukoba između Sarda i Filita – dok Sard koji sebe ne prihvaća za Filita zahtijeva kaznu, Filito Sardu oprašta, a time ga poštedi kazne.
U logoru prirede prijam mladića u lovce. Kušnje u kojima se moraju iskazati može obaviti Emocio. Među zadacima je i hodanje po žeravici koje za pojedinca znači pobjedu Emocija nad Instinktom. Za one kojima vlada Instinkt to je jako teška kušnja, a za one s vodećim Emocijem prilično laka. Na taj se način u skupini lovaca nađu samo oni kojima vlada Emocio. Pozoran čitatelj ovdje će biti ponovno opomenut da je Filitov svijet samo prvotno gledanje suvremenoga svijeta. Naime, na tome se mjestu u priči pojavljuje pisana riječ, a to se ne podudara sa životom u izvornome društvu.
Vrač Parten ne vidi istinu i ne poštuje Život, ali ima puno znanja i to mu omogućuje da obmanjuje druge, lakovjerne stanovnike. Uvjeren je da je i Eros tek spretan lažljivac. Kralj Aragen primijeti Partenov negativan stav prema Erosu. Iako je kralju jasno koliko je istine u mjesečevu kamenu na koji se Parten cijelo vrijeme poziva, predlaže mu neka sada isproba moć slučajeva koju mu kamen navodno prosljeđuje. Erosovo znanje također nadmašuje znanje stanovnika logora, no Eros ga ne rabi tako da njime koga obmanjuje.
Parten odluči svojom lukavošću druge prevariti, stoga u navodni odgovor mjesečeva kamena na pitanje kako će se riješiti suvišne masnoće uključuje i ritual koji će mu donijeti osobnu korist. Ako bi ljude uspio ponovno prevariti, od tog bi trenutka svi koji žele primiti mudrost mjesečeva kamena trebali tomu kamenu po stubištu svetišta na koljenima odavati poštovanje. Aragen vrača zbog toga cijelo vrijeme pecka, no njegova je namjera pritom samo poticati ga da nešto napravi glede svog proždrljivog, nezdravog tijela. A njegov odnos prema vraču ne narušavaju ni vračeve nečasne namjere jer zna da svaki čovjek mora sam doći do svoje istine o Životu.
Skupina lovaca krene u lov. U tome dijelu priče čitatelj koji još uvijek ne razumije značenje metafora povezanih sa svjetovima konačno može naslutiti kako je potrebno shvaćati ovu knjigu. Filito također živi u suvremeno doba i u svom se životu suočava sa suvremenom civilizacijom, sa stvarima i problemima kao svaki današnji čitatelj. Ali iako svi gledamo iste stvari, u svom ih svijetu svatko vidi sasvim po svome. Svatko od nas svemu pripisuje sasvim drugačije značenje nego drugi, prema istim stvarima imamo različit odnos, a veze među njima vidimo svatko na svoj način. I za Filitov su svijet karakteristična sva dostignuća suvremene civilizacije, ali su za njega toliko nevažna da ih čitatelj jedva primjećuje. Za njega se sve vrti oko lova, metafore za nogomet, čime se zapravo bavi, a i izdržava. Jedanaestorica lovaca koje izabere predstavljaju jedanaestoricu igrača u nogometnoj utakmici, a divlja je svinja metafora za loptu. Tako nešto što je u jednome svijetu sasvim nevažna, sporedna stvar u nekom drugom svijetu, ovdje je to Filitov svijet, može postati središnja točka događanja i način izdržavanja. Možda će se čitatelju to činiti čudno i teško će si to predočiti, ali i nad čitateljevim misaonim svijetom bio bi začuđen svatko tko bi ušao u njega. Sve što vidite, percipirate i osjetite u svome svijetu, za nekoga drugoga moglo bi biti drugačije i sasvim nepoznato. Tako stvari koje su za nekoga obične i svakidašnje za drugoga mogu biti sasvim strane i čak neprihvatljive. Dokaz da je uistinu tako, spoznat je bio već u trećem svijetu – u Heraklovoj tvrđavi čiju unutrašnjost i značenje neće među tisućama ni dvoje opisati jednako jer svatko u njoj vidi uvijek komadić svoga svijeta, dakle uvijek opisuje svoj svijet.
Shvaćanje neslućene različitosti naših svjetova važno je za prihvaćanje, kako sebe tako i drugih. Samo onaj tko shvaća da baš svatko u svome svijetu baš svemu pripisuje posebno, svoje, od drugih različito značenje, u vlastitom se svijetu može osloboditi. Ta spoznaja može značiti početak upoznavanja razlika među svjetovima i kraj podčinjavanja vlastitoga svijeta drugima, a i kraj nezaustavljive potrebe za mijenjanjem drugih prema uzoru vlastitoga svijeta. Na taj način čitatelj na tom mjestu može shvatiti da [psi] nije fantazijska bajka, nego gola istina Života, u svojoj suštini toliko precizna i savršena da bismo se istini teško mogli više približiti.
Eros prihvaća izazov – odgonetnuti tajnu Partenove nezdrave pretilosti, a u rješenju te zagonetke skriva se i jedan od sedam dokaza Života – odgovor na dosad neriješeno antropološko pitanje. A osim toga, u tome dijelu knjige također se u metafori razotkriva i zašto je Život izabrao upravo Erosa i njemu razotkrio dokaze o svome postojanju. Razlog je čistost njegova razmišljanja prikazana u gradnji jaza čega se lati dok razmišlja kako bi odgonetnuo postavljenu zagonetku. Dok vrač posve planski mršavi, prevarom stvara ritual koji mu treba donijeti osobnu korist. Kad bi mu Život u ruke zaista položio samo djelić istine, Parten bi to bez razmišljanja zlouporabio za preuzimanje vlasti u logoru i tako bi si zauvijek osigurao položaj, moć i utjecaj. Počeo bi ljudima krojiti sudbinu i uskoro bi dobio osjećaj da je on sam izaslanik Slučaja na zemlji.
Eros također ima sposobnost razmišljanja i mogao bi stvarati rituale za postizanje vlastitih ciljeva. Ali potok koji pregradi ne postane rijeka Ganges koja čovjeka opere od svih grijeha, nego upravo ništa drugo nego to što jest – pregrađen potok koji daje koristi i radost ljudima koji se u njemu okupaju. Eros je jaz postavio samo zato da uz svoje razmišljanje sebi skrene pozornost na nešto drugo. A upravo u toj jednostavnosti leži velika mudrost Života.
Eros se prihvati istraživanja veze između prehrambenih navika ljudi i pretilosti. A analiziranje odnosno premještanje pločica jednu za drugom opovrgne krive predodžbe o pretilosti koje su kod ljudi čvrsto usidrene kao istine. Jedna je od takvih najčešćih zabluda uvjerenje da tjelesnu težinu možemo regulirati količinom pojedene hrane. Manje česta nije ni zabluda da suvišnu energiju koju smo dobili konzumiranjem prevelikih količina hrane možemo poništiti dostatnom fizičkom aktivnošću. I jedenje različitih vrsta hrane, čak i nasljednost pokazuju se kao nedovoljan razlog za pretjeranu težinu. Tek visoki jesenski vodotok pretakanjem vode preko brane Erosa navede na dotad nepoznatu vezu između ledenih doba i vječnih ljeta te gomilanja masnoća kod ljudi. Peti dokaz Života, dakle, nije učinkovitost prehranjivanja odvajanjem namirnica koja je čovječanstvu već neko vrijeme poznata, nego antropološko objašnjenje kako se naše tijelo prilagodilo na posebne prilike u prirodi. No, iako je riječ o jednostavnom osnovnom objašnjenju, omogućuje nam puno dublji i precizniji uvid u naše prehrambene navike i s time povezane probleme. Tek razumijevanje te antropološke veze omogućuje utemeljenje novoga pogleda na zdravu prehranu. Više o tome može se pročitati kod sedam dokaza Života.
Vrač ne želi da Erosova pomoć njemu uspije, ali nije svjestan da sam ima pogrešnu predodžbu o uzroku svoje pretilosti. Kako bi potkopao Erosovu vjerodostojnost, prežderava se hranom koju mu on dnevno donosi. Parten ne zna za otkriće kojeg se dokopao Eros, zato ne vidi u čemu je ključ iznenadnoga gubitka tjelesne težine, i to usprkos ogromnim količinama pojedene hrane. Taj ključ čitatelj može isprobati, iako ne preporučujem prežderavanje jer bi se loše osjećao. Potrebno je uvažiti da je vrač čineći to imao baš poseban motiv, a čitatelj takav najvjerojatnije nema.
Razumijevanje antropološkoga izvora prekomjerne težine predstavlja jedan od sedam dokaza Života, a u priči o Filitu razotkriven je još jedan jednako važan dio koji se osvrće na društvene odnose. To je spolnost. Razumijevanje toga područja temelji se na teoriji REI koja je prvi dokaz Života, te je ovdje predstavljeno zasebno.

Spolnost
[psi] nam u šestome svijetu razotkriva da je jedan od ključnih problema i jedan od važnijih uzroka neprihvaćanja u današnjem društvu iskrivljena predodžba o prirodi naše spolnosti. Ono što ćete u nastavku pročitati možda će vam se činiti strano i neobično, možda će vam se pročitano gaditi pa ćete odbijati ponuđene veze i tumačenja. No, osnovno je pravilo ove knjige gola istina, a ona ne vodi računa o tome što želimo i što smo spremni prihvatiti. Onaj tko prati istinu, ne vodi računa ni o tome što smo slijepo prihvatili za stvarnost, a da se pritom ne upita je li možda samo riječ o istini jednoga od razuma koji nas je u nju uvjerio, s ciljem da drugoga spriječi u njegovoj moći i utjecaju.
Sve od prelaska iz izvornoga društva u suvremenu civilizaciju društvo se bavi borbom za prevlast jednoga od razuma. Na taj se način cijelo vrijeme mijenjaju i naši pogledi te vrijednosti – iz jedne krajnosti u drugu. A karakteristično je za vladavine svakoga pojedinačnoga razuma da svi nastoje izbrisati sve uspomene na prošla razdoblja kada je društvom vladao jedan od preostale dvojice razuma. I tako se život odvija uvijek u uvjerenju da su naše trenutačne vrijednosti i pogled na istinu vječni, univerzalni zakoni prirode, a sve drugo bila je zaostalost i zaslijepljenost tadašnjega društva. To seže čak toliko daleko da cijelo vrijeme preobličujemo povijest i prikazujemo međuljudske odnose, razmišljanja i vrijednosti kroz prizmu današnje istine. Ali to nije planski, svjesni postupak kao što bi netko možda zaključio, nego je riječ o sasvim prirodnim zakonitostima razuma koji se u društvu popne na vlast. A činjenica je također da nijedan razum ne može vidjeti istinu drugačije nego po svome načinu razmišljanja, međutim on može prihvatiti da njegova istina možda nije jedina ni prava.
Racijev način razmišljanja – karakterističnost suvremenog doba – iskorjenjuje sve što potkopava njegovu vladavinu i prevlast u društvu. Od svih mehanizama kojima društvom vladaju preostala dva razuma Racio se najviše boji upravo Emocijeve moći u spolnosti, a tek zatim moći Instinktova straha. (Izvor Racijeve moći skriva se u razumijevanju i znanosti.)
Spolnošću vlada Emocio – izvorni razum svih naših želja, pa i požude. S obzirom na to da je spolnost jedan od najjačih Emocijevih motiva, postala je i glavni izvor njegove moći, izvor kojim je u prošlosti mogao nadvladati druga dva razuma.
Tako Racio kao i Instinkt protiv spolnosti – iznimno učinkovitome mehanizmu moći – u prošlosti su se jako teško borili, stoga nije bilo drugoga rješenja nego da spolnost unište u zametku i smanje njezin značaj u društvu. Što više društvo prihvaća pravila koja zatiru spolnost, manja je moć kojom raspolaže Emocio. Kad je koncept spolnosti u društvu preokrenut naglavačke, Emocio ostaje gotovo posve bez moći jer se bori s teškim vlastitim neprihvaćanjem, a to mu uzima sposobnost da uspostavi prevlast.
Nabrojit ću samo nekoliko pogleda na spolnost karakterističnih za suvremeno društvo koje je u našu svijest ucijepio Racio u suradnji s Instinktom:
Prepuštanje spolnim užicima je neprimjereno. Govoriti o spolnosti je neprimjereno. Aludirati na spolnost je neprimjereno. Spolnost izvan bračne zajednice nije primjerena. Spolnost prije braka nije primjerena. Golotinja i pokazivanje spolnih organa (spolovila) je neprimjereno. Općenje s različitim seksualnim partnerima je nemoralno. Želja za istospolnošću je nenormalna. Spolne usluge koje se plaćaju nemoralne su. Spolnost s maloljetnim osobama (ponegdje i među njima) zabranjena je, a dobna granica koja određuje kraj maloljetnosti puno je iznad vremena spolne zrelosti. Spolnost osoba visoke starosti je neprimjerena. Spolnost u javnosti je uvredljiva, nepristojna i zabranjena. Spolno aludiranje i uporaba spolnosti u oglašavanju i javnome prikazivanju sporni su i uvredljivi. Prihvatljivo je samo općenje supružnika. Pokazivanje spolne moći je nepristojno. Analni, oralni i drugi nerasplodni oblici spolnoga općenja su nepristojni. Samozadovoljavanje je sramotno. Svaki oblik spolnoga zadovoljavanja koji ne služi razmožavanju nemoralan je i neetičan. Svako prikazivanje spolnosti i pisanje o njoj koje ne služi znanosti je pornografija. Nijedna od gornjih, opće priznatih društvenih predodžbi o spolnosti nije u skladu s Emocijevim načinom razmišljanja. A budući da je spolnost, kao što je bilo rečeno, Emocijevo područje, u suvremenome društvu upravo zbog tih predrasuda dolazi do potisnute spolnosti koja čovjeka zatim baš tjera u neobične te često i nenormalne oblike spolnosti. Posljedica su brojni problemi, osobne neprilike, poremećaji osobnosti i sve veće neprihvaćanje u društvu.
Samo je malo ljudi svjesno činjenice da njihov način shvaćanja spolnosti za čovjeka nije prirodan. Tako je i zato što nemamo uvid u shvaćanje spolnosti u drugim svjetovima. Stoga svaki svijet spolnost zamišlja po svome i vjeruje da slična predodžba živi i u drugim svjetovima. Ali kao što se razlikuju naši svjetovi, tako se razlikuju i naše predodžbe o spolnosti pa je ono što je za nekoga značajno za nekoga drugoga možda posve beznačajno. Svaki oblik nametnutih iskrivljenih predodžbi o spolnosti kod Emocija prouzrokuje tlačenje njegove prirode, a to na kraju dovodi do neprirodnoga spolnog ponašanja. Problemi u spolnosti, kao što su manjak požude, poremećaji erekcije, nesposobnost doživljavanja orgazma, prerana ejakulacija, brojni oblici spolnih ovisnosti i drugi problemi, tek su neke od posljedica. A kod onih koji nemaju nikakve očite probleme u spolnosti može dolaziti do neprirodne spolnosti, samo što su za svoj koncept spolnosti našli više ili manje uspješna premoštenja i njima nadomjestili za Emocija prirodne mehanizme spolnoga općenja.
A neki su Emocijeve predodžbe o spolnosti odvojili od spolnoga općenja i pretvorili ih u aktivnosti koje na prvi pogled nemaju nikakve veze sa spolnošću. Ta veza često postane očita tek tada kad na tom području podbace pa to sruši i njihov spolni život.
Da bismo mogli razumjeti izvornu prirodu spolnosti, potrebno je razumjeti prirodu Emocija – razuma koji vlada spolnošću. Emocijevo je osnovno pravilo u spolnosti želja za užitkom – to imenujemo požudom. (Kad kažemo užitak, ovdje mislimo na osjećaj na spolovilu koji se za vrijeme spolnoga općenja pojačava do vrhunca.) Iako to zvuči posve jednostavno i logično, možda ćete uskoro ustanoviti da osnovno pravilo vaše spolnosti uopće nije taj osjećaj, nego nešto sasvim drugo. Uzrok toj različitosti je u tome da baš svatko užitkom naziva ono što ga u njegovu svijetu vodi do spolnoga vrhunca. Tako je u suvremenome društvu prirodno osnovno pravilo u spolnosti zamijenjeno hrpom motiva, među kojima prednjači potvrđivanje različitih kulisa. Za mnoge koji ne prihvaćaju sebe osnovno je pravilo u spolnosti potvrđivanje pred vršnjacima, potvrđivanje njihove spolne privlačnosti, potvrđivanje uspješnosti, sposobnosti ili nadomještanje gomile drugih stvari koje bi u životu htjeli postići, ali to nisu uspjeli. Zbog toga je stupanj užitka u spolnosti jako ograničen, a kod nekih čak i sasvim izostaje, no usprkos tome takvi ljudi osjećaju najveću potrebu za čestim spolnim odnosima sa što više različitih partnera. Ali toga u svome svijetu nisu svjesni jer svatko kod sebe poznaje nešto što naziva požudom i spolnim užitkom. A usporedbu između jednog i drugog načina doživljavanja spolnosti može uspostaviti samo onaj tko uspije spoznati prirodne, neograničene mehanizme spolnosti. Onaj tko to doživi, često se pita, kako li je samo mogao to što je prije radio uopće doživljavati kao spolnost.
Tako se postavlja pitanje je li kod našega poimanja užitka riječ uistinu o jednostavnom Emocijevu prvobitnom osjećaju ili o zamršenom spletu priučenih predodžbi u kojima je taj osjećaj doduše prisutan, no ipak već odavno izgubljen negdje u kući naše psihe. Kako bi Emocio mogao postići taj prvobitni užitak, mora biti sasvim opušten, a to znači da kod spolnoga općenja Racio i Instinkt ne smiju imati nikakvu ulogu (to vrijedi za svakoga, i za one kojima inače vladaju Racio i / ili Instinkt). Većina će ljudi pritom odgovoriti da su pri spolnom općenju (najčešće) sasvim opušteni, no i čestota toga odgovora povezana je s manjkom opipljive usporedbe s drugim svjetovima. To što u svome svijetu shvaćamo kao opuštenost možda je tek najviši stupanj opuštenosti koji možemo postići, ali to još ne znači da smo se potpunoj opuštenosti barem približili.
Na pitanje koliko su nerazdvojno naši razumi povezani s našim neprirodnim predodžbama o spolnosti, najlakše ćete si odgovoriti ako budete iskreno odgovorili na nekoliko sljedećih pitanja:
Planirate li kad spolni odnos? Pretpostavljate li kad da će se dogoditi, i to više nego nekoliko minuta prije prvoga znaka za spolno općenje? Jeste li se prije ili tijekom spolnoga općenja pitali koliko ste / ćete biti privlačni svome seksualnome partneru? Jeste li se za spolni odnos ikako pripremili – možda ste se posebno dotjerali, s tom se namjerom otuširali? Posjećujete li teretanu da biste ostavili bolji dojam na potencijalne seksualne partnere i povećali svoje mogućnosti? Jeste li za spolni odnos izabrali posebno donje rublje ili druge dodatke? Jeste li na spoj ponijeli prezervativ? Jeste li imali neposredno prije ili tijekom spolnoga odnosa grižnju savjesti, misli o prenošenju spolnih bolesti, strah od neželjene trudnoće? Jeste li ikad prije ili tijekom spolnoga općenja pred partnerom skrivali bilo koji dio svoga tijela? Jeste li se prije odnosa pobrinuli da partner primijeti određeni dio vašega tijela? Jeste li ikad osjetili spolnu privlačnost prema nekome, ali mu je niste znali ili se usuđivali jasno pokazati?
Samo ako ste na sva pitanja mogli odgovoriti glatkom negacijom, to je znak da vašom spolnošću vlada Emocio. A ako ste se prepoznali barem kod jednog od pitanja, to je znak da se u vaše spolno općenje vrlo vjerojatno petljaju i Instinkt i / ili Racio. Naime, Emocio ne poznaje planiranje, on samo osjeti želju i slijedi je. Pritom cijelo vrijeme improvizira kako bi se ona mogla ispuniti. Ne pita se o posljedicama i ne poznaje promišljanja. A uključivanje Instinkta i Racija u našu spolnost posljedica je usađenih neprirodnih predodžbi o spolnosti o kojima je neposredno ranije bilo riječi.
S obzirom na to da je Emocio vodeći razum većega broja muškaraca i manjega broja žena, suvremeni muškarci u spolnosti imaju više problema, i to veće probleme nego žene, dok su ženini problemi drugačije prirode. Jedan od najčešćih problema suvremenoga muškarca je preusmjeravanje Emocijeva prirodnoga koncepta spolnosti. To znači da u psihološkome smislu muškarac uopće više ne opći s partnericom, nego sa samim sobom. Ako ste muškarac i sad ste se osmjehnuli, možda vam uskoro više neće biti do smijeha jer je vrlo vjerojatno da je tako i kod Vas. Naime, taj se izopačen oblik danas može primijetiti kod većine muškaraca.
Osnova je Emocijeva prirodnoga načina spolnoga općenja misao: “Ti si moj užitak”. U tome konceptu onaj tko opći uživa u tome što mu nudi partner (u tjelesnome kao i u psihološkome smislu). A kod većine suvremenih muškaraca taj se način izopači u: “Ja sam tvoj užitak.” U tome konceptu onaj tko opći zapravo uživa samo u svojoj predodžbi o zadovoljavanju partnera. Iako je u oba slučaja riječ o užitku, razlika je između njih jako velika, a to puno više od onoga koji opći percipira njegov seksualni partner.
Istina je da se možemo mnogočemu priučiti, vježbom puno toga poboljšati, ali onaj tko spolno opći na krivi (tj. drugi) način, kod partnera neće nikad postići spolno zadovoljenje kakvo s puno manje truda može postići onaj tko opći na pravi (tj. prvi) način. A općenje na prvi način ne znači samo psihološku razliku, nego i sasvim drugačiji način općenja. Onaj tko tako opći doživljava drugačije osjećaje, u spolnome se odnosu drugačije ponaša, čak se i drugačije kreće, drugačije dodiruje partnera, drugačije ljubi i odaje još puno drugih neprimjetnih tjelesnih znakova, a oni partnera dovode do ekstaze. I erekcija muškoga spolnoga uda razlikuje se s obzirom na to je li izazvana Emocijem ili Racijem. Naime, i Racio, kao kod pomicanja drugih dijelova tijela, može se umiješati u to djelovanje i pokrenuti erekciju. Ona se od Emocijeve razlikuje po čvršćem nabrecanju korijena muškoga spolnoga uda, a pritom sudjeluju i mišići iznad međice koje možemo micati i svjesno. A za Emocija je karakteristična spontana erekcija koju pokrene već sama želja za užitkom – požuda. Za takvu je karakteristično intenzivnije nabrecanje glave muškoga spolnoga uda.
Važna razlika između dvaju načina općenja također je u osjećanju zadovoljenja poslije vrhunca. Pri prvome – “ti si moj užitak” – zadovoljenje partnera veće je i trajnije nego pri načinu “ja sam tvoj užitak”. A zato oni koji opće na drugi način osjete želju za češćim općenjem jer ono ne donosi željeno psihološko zadovoljenje pa se potreba za općenjem stoga javlja uvijek iznova. Onaj tko tako opći zato može i češće mijenjati seksualne partnere jer uzalud traži zadovoljenje koje općenjem ne dobiva, iako nakon svakoga vrhunca nekoliko trenutaka traje takav osjećaj.
A partner doživljava i percipira jako veliku razliku između prvoga i drugoga načina spolnoga odnosa, no to često ne zna odrediti ili objasniti. Najčešće primijećena je razlika da je čak kratkotrajan i loše izveden prvi način općenja za partnera s obzirom na osjećanje puno intenzivniji, a zadovoljenje dugotrajnije nego pri drugome načinu. Bez obzira na pažnju i trud koji uloži u spolni odnos, onaj tko opći na prvi način bit će smatran strasnim ljubavnikom, a drugi hladnim, samodovoljnim nabijačem.
Često za nekoga kažu da isijava spolnu privlačnost, iako na njemu nema ničega što bi prema tuđim mjerilima bilo privlačnije. Neki ljudi jednostavno i u suvremeno doba uspijevaju sačuvati ili razviti Emocijev prirodan, izvorni oblik spolnosti, a to isijavaju još prije nego što progovore i obrate Vam se. To zovemo spolna privlačnost, a takvi ljudi svi bez iznimaka spolno opće na prvi način.
U zamršenome svijetu spolnih predodžbi nije lako prepoznati na koji od načina zapravo općimo. Jedan je od znakova pogrešnoga načina spolnosti već ako spolno općenje nekome predstavlja veliki događaj, ako se na njega mora pripremati te ga možda čak i planirati. Sve to ne spada u Emocijev način spolnosti. Onaj tko opći na pogrešan (drugi) način, može primijetiti da je stupanj užitka pri spolnome odnosu tijesno povezan s njegovom trenutačnom predodžbom o sebi. Ako je u nekom trenutku natprosječno zadovoljan svojom predodžbom o sebi, to će se povoljno odraziti i na osjećanje užitka pri općenju. A ako je nezadovoljan sobom (primjer: osoba nije zadovoljna svojim tijelom, težinom, znakovima starenja…), to će negativno utjecati i na osjećanje užitka u spolnosti. Kod osoba koje opće na pravi (prvi) način predodžbe o sebi imaju zanemariv utjecaj na doživljavanje spolnoga užitka.
Ako se netko pred prijateljima voli pohvaliti da je za općenje uspio privući određenu osobu, posebno ako ona u krugu njegovih prijatelja izaziva požudu, to može biti znak da ta osoba opći na drugi način – “ja sam tvoj užitak”. Oni koji se vole hvaliti svojim spolnim postignućima i u društvu prijatelja često pripovijedaju kako i što, gotovo sigurno opće na pogrešan način. A razlika je također u našim predodžbama što partnera privlači, uzbuđuje i spolno zadovoljava. Ako mislite da ste to Vi, možda Vaše naočito tijelo, način na koji počnete partnera obrađivati, izdržljivost ili čak obdarenost, vrlo ste vjerojatno među onima koji opće na pogrešan način.
Mi ljudi najčešće se ne pitamo o konceptu svoje spolnosti, stoga ne pomišljamo da postoje i drugačiji koncepti od nama poznatog. Nismo svjesni kako ti koncepti nastaju i ne razmišljamo što utječe na njih. Tako svaki svijet spontano sastavlja svoj koncept spolnosti, a da pritom ne zna gdje će ga to dovesti i s kakvim problemima će to jednoga dana možda biti povezano. Stoga je i jako teško prepoznati osobne spolne karakteristike i osnovni način na koji općimo.
Puno ljudi misli da se pravi način Emocijeve spolnosti može priučiti i doista će se obrazovanjem, usavršavanjem i oponašanjem poboljšati, ali razlika između ta dva načina ima zapravo toliko da ih ovdje ne bismo mogli sve ni nabrojiti, kamoli krivotvoriti. No, način spolnosti moguće je zamijeniti – za to je potrebno Emocijevo samoprihvaćanje, a put prema tome vodi preko mijenjanja neprirodnih, usađenih predodžbi o spolnosti.
Na pitanje zašto kod većine muškaraca i kod žena kojima vlada Emocio dolazi do spomenute promjene psihološkoga načina spolnog općenja ne može se lako odgovoriti. Razlog bismo mogli tražiti i u razlici između Filitova svijeta i suvremenih svjetova. Pozoran će čitatelj primijetiti da u Filitovu svijetu svatko može općiti sa svakim partnerom, bez obzira na spol. A samo će malotko ustanoviti da usprkos očitim aluzijama o istospolnim odnosima u Filitovu svijetu nema istospolno usmjerenih. Taj prividni nesklad možemo pripisati suvremenome načinu gledanja na spolnost koji se ne podudara s čovjekovim prirodnim spolnim ponašanjem.
Emocio u spolnosti prati užitak, a ne priučene predodžbe o spolnosti. Kao što svatko može osjetiti spolni užitak kod samozadovoljavanja, Emocio ga može bez problema osjetiti i pri općenju s partnerom istoga spola. Puno ljudi vjeruje da je kod istospolnosti riječ o usmjerenosti koja nam je dana, no to za Emocija ne vrijedi. Danas si teško predočavamo da je taj način doživljavanja spolnosti bio iskorijenjen jer već nekoliko stoljeća slovi kao društveno neprihvatljiv oblik spolnoga ponašanja. No, istospolnost je zapravo neprihvatljiva samo za Instinkt i Racio, i to zato što je njima u prošlosti najtvrđi orah kod preuzimanja vlasti predstavljala upravo Emocijeva spolnost. Stoga se kod Instinkta i Racija pojavila potreba za što učinkovitijem iskorjenjivanju svih oblika spolnosti koji Emociju omogućuju samoprihvaćanje, a time i njegovu moć. To potvrđuju i brojne činjenice. Jedna je od njih da su odnosi među istospolnim partnerima još donedavno (u našoj bližoj prošlosti) u gotovo svim kulturama bili smatrani prirodnim i društveno prihvatljivim oblikom općenja. Mi ljudi od tada se genski nismo toliko promijenili da bi nam spolna usmjerenost odjednom bila urođena. A još je očiglednija pojedinost često previđena anatomska skladnost naših tijela. Ona je posve prilagođena i za istospolno općenje te za sposobnost osjećanja užitka također i kod takve vrste spolnosti.
Kako je onda moguće da u Filitovu svijetu nema nijednog samog istospolno usmjerenog čovjeka?
Homoseksualnost je plod suvremenoga društva, stoga je u izvornome društvu najvjerojatnije nije ni bilo. Ali kako je i zašto došlo do toga?
Onaj tko razumije Emocijevu prirodu, primijetit će da je njegova požuda snažno povezana s nedostižnošću njegovih želja. Stoga je na posljednjem mjestu požude to što nam je cijelo vrijeme i najviše dostižno, a to su članovi naše bliske obitelji – majka, otac, braća i sestre s kojima živimo u izvornome svijetu od rođenja do zrelosti. Zato se želja za općenjem s bliskim rođacima u prirodi pojavljuje samo rijetko kad nema drugih mogućnosti i prilika.
Nešto više nedostižni su vanjski prijatelji, ortaci, u slučaju lovaca to su oni lovci kojima se najviše dive i koji su najuspješniji. Ali kako i njima vlada Emocio, oni su u Filitovu društvu spolno lako dostižni i zapravo za Emocija predstavljaju tek manju požudu, ali još uvijek dovoljnu da s njima može uživati u spolnom općenju.
A na vrhu Emocijeve požude pojavljuju se spolno najteže dostižni partneri – djevojke kojima vlada Instinkt. A taj je razum već po prirodi oprezan, suzdržan i pomalo plašljiv. I upravo to kod Emocijâ – lovaca – stvara i najveću spolnu požudu.
U logoru ostaju muškarci koji ne sudjeluju u lovu. Njima ne vlada Emocio, stoga je njihova požuda u malo većoj mjeri usmjerena prema teže dostižnim lovcima nego prema ženama Usprkos toj usmjerenosti ti članovi društva mogu sasvim ravnopravno uživati i u općenju s partnerima suprotnoga spola. Te muškarce još posebno privlače žene karakteristično muškog karaktera – muškarače kojima isto tako vlada Emocio. I za njih su spolno, puno više nego lovci, privlačni upravo muškarci s dominantnim Instinktom i / ili Racijem, znači oni koji ostaju u logoru.
A konačno je u Filitovu svijetu i veći broj parova koji su spoznali pravu ljubav. Oni žude samo za izabranim partnerom te su time za druge postali nedostižni.
Ako tako posložimo izvorno društvo, dobijemo savršenu prirodnu ravnotežu gdje sve ima svoj smisao i značenje. Bez umjetnih pravila, odricanja, potisnutih želja i namjerne apstinencije čovjekova je priroda posve prilagođena savršenoj društvenoj strukturi.
Ako to prirodno funkcioniranje naših razuma prenesemo na suvremeno društvo, vidimo da je u našem svijetu sve postavljeno naglavačke. Istospolnost spada među najsramotnije, ponegdje čak i zabranjene i ismijavane oblike spolnoga općenja. No, upravo zato u suvremenome društvu dolazi do suprotnog učinka jer time taj oblik spolnosti za Emocija postaje nedostižniji od ostalih. U suvremenome svijetu, adolescent koji u sebi među ostalim požudama primijeti i tu, inače prirodnu, ali nevažnu požudu za istospolnim partnerima, nailazi na strogu osudu, poricanje te možda čak i porugu. Nerijetko se dogodi da se takav adolescent svoje želje srami, skriva je i poriče. A posljedica je da ona upravo zbog toga potiskivanja može prerasti sve ostale želje. Time dolazi do pojave da takva osoba više ne može osjetiti užitak ni u jednom drugom obliku spolnoga općenja, a to danas zovemo istospolna usmjerenost.
Tako [psi] objašnjava da je u suvremenome društvu pojava homoseksualnosti tek posljedica poricanja i ograničavanja čovjekove prirodne spolnosti. A bez zabrana, osuđivanja, poruge i stigmatiziranja istospolne požude do homoseksualnoga ponašanja uopće ne bi dolazilo. Svakome zdravom čovjeku tako bi bio omogućen užitak u spolnosti sa suprotnim spolom, a to znači da nitko ne bi bio lišen potomstva samo zbog svoje spolne usmjerenosti. Kako je čovjekova izvorna priroda spolnosti slobodna glede izbora seksualnih partnera – birati može između oba spola – u takvome bi društvu suprotno tomu još raširenija bila biseksualnost, a to na prihvaćanje ne bi imalo negativan utjecaj.
Ironija je da su najveći izvor osuđivanja istospolnosti danas upravo ljudi s izrazitim neprihvaćanjem sebe, a među njima je i puno prikrivenih homoseksualaca koji time žele sakriti svoju prirodu koje se srame. Onaj tko se pritom zgraža neka ne previdi činjenicu da su najredovitiji posjetitelji klubova za istospolne partnere upravo oni koji istospolnost kako u osobnom krugu tako i u javnosti najviše osuđuju.
No, nije nužno da ćete istospolnu prirodu svoga Emocija uopće otkriti jer mogućnosti za premošćenje te društveno potisnute požude ima puno. Jedna od njih upravo je promjena načina spolnosti u “ja sam tvoj užitak” koju, kao što je rečeno, možemo naći kod većine suvremenih muškaraca. Naime, pri tom se načinu požuda preusmjerava na jedini društveno prihvatljiv oblik općenja s partnerom istoga spola – tj. na općenje sa samim sobom. Partner takvome čovjeku služi samo kao oruđe za zadovoljavanje, dok je psihološko spolno zadovoljenje uspostavljeno preko shvaćanja sebe kao spolnoga objekta koji omogućuje užitak drugima. Takav koncept čovjeku koji opći predstavlja vlastito zadovoljenje, a pritom ne primjećuje ništa neobično jer ipak opći s partnerom suprotnoga spola što je u skladu s društvenim kalupom. Takvu spolnost kod muškaraca nerijetko prate i drugi oblici potisnute požude za istospolnošću, kao što su želja za analnim općenjem, traženje karakteristično muških crta kod partnerice i osobine kao što su premoć i nadvlast, iz čega se razvija želja za sadomazohističkim oblicima spolnosti. Požuda za uniformiranim partnericama, za dlakavošću kod partnerica ili čak za općenjem s dvjema partnericama također kod muškaraca može predstavljati prikriveni zamjenski oblik istospolnoga odnosa. (Pri posljednjem riječ je o istospolnosti u psihološkome značenju, iako u prihvatljivoj “ženskoj” inačici, a promatrač pritom možda uopće nije svjestan da zapravo ne uživa toliko u pogledu na ženska tijela koliko u percipiranju koncepta istospolnosti.)
Veliko područje i jedan od najčešćih oblika za preusmjerenje potisnutih potreba također je i bavljenje grupnim sportovima. Naime, pojedinac time može iživjeti prihvatljiv oblik tijesnih tjelesnih kontakata s predstavnicima istoga spola, a naravno bez penetracije i vrhunca. Pritom nije zanemarivog značenja ni obred zajedničkoga tuširanja nakon sporta jer ćete brzo ustanoviti da tamo nitko nikamo ne gleda, no ipak svi sve vide. (U nekoj grupi sportaša kojoj su privremeno bile oduzete zajednička garderoba i kupaonica, što je bilo izvedeno pod izlikom duže obnove prostorija, moglo se primijetiti neočekivano, no znatno pogoršanje u spolnim odnosima kod kuće.)
I u izrazito muškim sportskim disciplinama kojima se pridružuje sve više žena isprva se može primijetiti oduševljenje, a kasnije grupno muško napuštanje aktivnosti, iako su žene pokazale barem toliku zanesenost i visoku razinu u disciplini kao muški članovi. Naime, lovac u muškarcu još uvijek želi poći u lov u muškome, a ne u ženskome društvu – to se od vremena izvornoga društva nije promijenilo.
Na kraju krajeva, ne smijemo zaboraviti još jednu skupinu muškaraca koji u svome konceptu spolnosti vrlo vjerojatno više uživaju u spolnome odnosu sa samim sobom nego s partnericom. To su muškarci koji u teretani trudom i požrtvovnošću, a nerijetko i konzumacijom posebnih prehrambenih i hormonskih dodataka oblikuju svoje tijelo pretjeranom mišićnom masom. Ti se muškarci zapravo dive svome tijelu (motrite promatranje u ogledalima u teretani) i iako je riječ o njihovu tijelu, ne smijemo zanemariti činjenicu da se još uvijek dive liku istoga spola. Takav muškarac, doduše, može općiti sa ženom, ali koncept je njegova psihološkoga zadovoljenja “ja sam tvoj užitak”. Nerijetko je i kod tih ljudi zapravo riječ o potisnutoj želji za istospolnošću, no toga se toliko srame da ih preusmjere u općenje sa svojim tijelom. S obzirom na to da time ne mogu postići pravo spolno zadovoljenje, žude za sve većom mišićnom masom i time za još više “muškosti”. To može voditi čak i do ovisnosti i začaranog kruga iz kojega pojedinac često ne može izaći drugačije nego tako da se povrijedi ili pak njegova spolnost (ne samo zbog dodataka) sasvim otkaže. Želim naglasiti da je kod svih opisa riječ o zamršenim psihološkim procesima kojih većina pojedinaca nije svjesna. Pri suočavanju s činjenicama bili bi zgroženi, a i čvrsto uvjereni u pogrešnost tog objašnjenja. Kad je riječ o prikrivenim oblicima spolne požude i načinima na koje si oni utru put na površinu, mnogi si predočavaju da je riječ o osjećajima kojih je pojedinac doduše svjestan, ali ih se srami te ih zato i skriva. Ali većina tih mehanizama ostaje našoj svijesti sasvim prikrivena i zato većina pojedinaca nema osjećaj da je njihova spolnost nekako drugačija ili čak pogrešna. Detaljnim proučavanjem moguće je vidjeti i ukazati na veze o kojima je bila riječ.
Drugo je pitanje kakav ima smisao biseksualno ponašanje u izvornome društvu.
Odgovor na to pitanje dobijemo ako pogledamo doživljavanje spolnosti kod žena koje ne sudjeluju u lovu, nego ostaju u logoru. Tim ženama u većini vlada Instinkt, što znači da njihova zvijezda vodilja u spolnosti nije jednaka kao kod muškaraca. U tome slučaju ulogu pri izboru partnera i pri upuštanju u spolne odnose igra Instinkt, što znači da će do odnosa i Emocijeva užitka doći samo uz prethodan pristanak Instinkta. A njega ne vodi želja za užitkom, nego potreba za sigurnošću, obitelji i povjerenjem. Tek muškarac koji će se uspjeti probiti kroz oklop Instinktove oprezne prirode i zadobiti njegovo povjerenje, dobit će njegovo dopuštenje za pristup Emocijevu užitku u spolnosti. Zato je put do užitka ženama puno duži nego muškarcima gdje Emocio može odlučiti u trenutku i pratiti svoju požudu. A ženska priroda skriva još jednu posebnost – zbog Instinktova otvaranja vrata u spolnost kod tih žena ne dolazi do istospolnoga zadovoljavanja potreba jer Instinkt druge žene shvaća kao konkurenciju. To je i jedini razlog zašto je lezbijstvo u suvremenome društvu lakše prihvatljivo nego istospolna usmjerenost muškaraca. Naime, Raciju ne predstavlja nikakvu opasnost jer lezbijstva u izvornoj čovjekovoj prirodi kod većine žena uopće nema.
A manjom skupinom žena u logoru vlada Racio. Tome razumu spolnost ne znači ništa drugo nego još jedno od sredstava za postizanje ciljeva. Kod tih je žena put do spolnosti drugačiji – naglašena je (veća) proračunatost. U logoru su prikazane kao žene koje spolnim uslugama trguju za materijalna dobra što je u suvremenome svijetu karakteristično za prostituciju.
Sada možemo vidjeti da jedini smisao spolnosti nije užitak, nego spolnost zapravo služi različitim namjerama, a među njima su na prvome mjestu produbljivanje odnosa, smanjivanje napetosti i stvaranje savezništava. Upravo tu zadaću spolnost obavlja i među lovcima.
U razlici u razmišljanju i u shvaćanju spolnosti između muškaraca i žena skriva se i razlog za to da demokratično društvo vode muškarci. Naime, oni ne osjećaju toliku spolnu konkurentnost kao žene i lako potvrđuju voditelje koji su istoga spola. A kod žena je priroda takva da na izborima neće potvrditi spolno privlačne žene jer njih zbog Instinktova utjecaja u prvome redu osjećaju kao konkurenciju, a to nije ništa drugo nego strah da će im preoteti (njihova) muškarca. No, rečeno ne vrijedi za muškarače jer njima vlada Emocio. One se sasvim povode za muškim principom razmišljanja, i to ih u suvremenome društvu često dovodi do lezbijstva. Te bi žene u izvornome društvu bile biseksualno usmjerene, no jednaki ih proces koji je bio opisan kod lovaca dovodi do stanja u kojem su uskraćene za užitak u spolnosti sa suprotnim spolom (a time i za potomstvo). Na ovome je mjestu potrebno naglasiti još nešto – zbog nerazumijevanja izvorne prirode i s time povezanih društvenih mehanizama suvremeno je društvo prema ženama kojima vlada Emocio nepravedno. Njihove mogućnosti danas uistinu nisu jednake mogućnostima muškaraca, stoga borci za prava žena često imaju pravo u svojim zahtjevima uvesti promjene u društvu. Filitov ustroj svijeta toj je skupini puno skloniji, i ako ćete pozorno čitati, vidjet ćete da u izvornome svijetu imaju sve čemu danas teže.
U suvremenome društvu primjećuje se sve manji broj predstavnica ženskoga spola karakteristično Instinktova ponašanja. Naime, Racio nam naređuje da su opreznost, suzdržanost i plašljivost nepoželjne osobine. Žene se potiče na karakteristično muško razmišljanje, usmjerava ih se na muške profesije i muške sportove. Suvremena žena postala je spolno agresivna i samoinicijativna, a muškarce to plaši i odbija ih. S druge strane, muškarce uče postavljati razumnost ispred spontanosti i nježnost ispred odlučnosti. Naime, u suvremenome društvu Racio pokušava preoblikovati žene u muškarce i muškarce u žene, a time zapravo nastoji suzbiti međusobnu požudu suprotnih spolova – s jednim jedinim ciljem – jer se tako gubi Emocijeva spolna orijentacija, a time opada njegova moć.
U Filitovu svijetu poznaju nekoliko oblika spolnosti koji se razlikuju po psihološkom konceptu doživljavanja spolnosti. U suvremenome svijetu većina ljudi poznaje samo jedan oblik spolnoga osjećanja; taj se raščlanjuje dalje s obzirom na seksualnoga partnera ili pak prema načinu općenja. No, jedan je od posve izgubljenih osjećanja pri spolnosti vođenje ljubavi. Kao što je u suvremenome svijetu izgubljena prava ljubav, izgubljeno je i vođenje ljubavi koje stvarno nije usporedivo ni s jednim drugim oblikom spolnosti. Sintagmu vođenje ljubavi danas više ne upotrebljavamo na pravilan način jer time podrazumijevamo tek spolni čin. (Možda samo s malo putenijim pristupom.) Na pitanje jeste li u stanju voditi ljubav s osobom prema kojoj osjećate spolnu privlačnost većina će ljudi odgovoriti potvrdno i pritom pomisliti na puteni oblik pristupa spolnosti, možda s duljim uvodom i s više milovanja tijekom odnosa. No, to nema nikakve veze s vođenjem ljubavi o kojem govori Filito. Naime, vođenje ljubavi ne možemo izvesti svjesno jer je riječ o intimnome odnosu dviju osoba koje su spoznale pravu ljubav. Samo u takvoj povezanosti uopće može doći do vođenja ljubavi. Čitatelji će vjerojatno na ovome mjestu uglavnom biti uvjereni da razumiju i znaju o čemu je riječ, da poznaju te osjećaje i da su ih nekoć već doživjeli. Ali taj oblik spolnosti u današnje vrijeme ne spozna ni jedan jedini postotak ljudi u cijelom životu. Naime, riječ je o sasvim drugačijem, psihološkom obliku doživljavanja spolnosti, obliku koji je toliko dubok i neusporediv sa svim drugima da partner nakon toga posve izgubi želju za ikakvim drugim oblikom spolnosti. Tijekom vođenja ljubavi partneri doživljavaju spolnost kod koje su se spojili i svjetovi, a ne samo tijela. To im zapravo omogućuje i vjernost jer postaju sasvim neprimljivi za sve druge vanjske spolne nadražaje. Čak i kad bi se takva osoba svjesno prisilila na odnos s partnerom, tim bi odnosom bila duboko razočarana, bez obzira na privlačnost i vještine partnera. Za vođenje ljubavi karakteristično je i puno dublje spolno zadovoljenje, a posljedica je toga da takvi parovi opće malo rjeđe. (Ne zamjenjujte to s gubitkom ili nedostatkom spolne požude!)
Zbog pogrešnih predodžbi o spolnosti puno odrastajućih mladih spolnost danas doživljava prije svega kao postignuće, a manje kao užitak. Time spolnost naše odnose otežava i zapleće, umjesto da njome produbljujemo i zbližavamo naše svjetove. Od ključnoga je značenja pritom svijest da je za Emocija prihvatljiv svaki oblik spolnosti koji je prihvatljiv i poželjan za oba partnera. Samo Emocio koji sebe ne prihvaća postaje spolno agresivan, a to za društvo nije prihvatljivo. Stoga takav oblik spolnoga ponašanja i odbijamo, a pojedinci mogu zbog toga iz društva biti i isključeni. Emocio koji sebe prihvaća, traži i želi odnose tamo gdje je požuda uzajamna, a ne jednostrana. Na prvi je pogled to u opreci s njegovom čežnjom za nedostižnim, no pritom je potrebno znati da ta nedostižnost samo još pojačava njegovu želju, a uvijek želi (time) samo predstaviti svoj svijet. I pritom traži one koji će mu se diviti, a ne prisiljene posjetitelje.
Na naše želje i požude nemamo neizravan utjecaj, stoga ih se ne smijemo sramiti ili ih poricati, bez obzira na to kakve su. Isto vrijedi i za druge, stoga se i željama drugih ne smijemo podrugivati ili ih osuđivati. A odbiti i spriječiti moramo svaki oblik nametanja požude drugome koji ne osjeća i ne želi isto.
Pokazati želju svoje požude drugome nije sramotno ni nepoštujuće. Svaki Emocio voli biti poželjan, zato je svako pristojno pokazivanje požude za njega dar. No, istovremeno odbijanje spolnosti ni za koga ne smije predstavljati probem jer to ne znači da nam druga osoba ne odaje poštovanje ni da smatra naš svijet manje vrijednim. Onaj tko sebe prihvaća razumije da su neki svjetovi skladniji, drugi manje skladni. Nad željama i požudom nemamo izravan nadzor, a zato i odbijanja nisu stvar naše volje, nego samo odraz poštovanja vlastitoga svijeta. Osoba koja prihvaća sebe bez problema razumije i prihvaća odbijanje te pritom ne osjeća ni razočaranje ni ljutnju. Emocijeva požuda ovisi i o trenutačnome raspoloženju, stoga i odbijanje može biti trenutačno i privremeno.
Spolnu požudu Emocio nikad ne izražava riječima, a spolni odnos između partnera za njega počinje već puno prije nego što dođe do samoga općenja.
Razumijevanje čovjekove prirode spolnosti koje je bilo predstavljeno u priči o Filitu važno je za razumijevanje društva, međuljudskih odnosa i vlastitoga prihvaćanja. Možda će upravo razumijevanje toga dijela knjige mnogima promijeniti pogled na odnose, društvo i život.
Onaj tko želi spoznati Emocijevu prirodu spolnosti mora iz svoga svijeta spolnosti ukloniti strahove, zabrane, planiranja i očekivanja. To još ne znači da njegova spolnost mora postati bezglava i neodgovorna. Stoga u odabiru partnera i uporabi sredstava za zaštitu od spolno prenosivih bolesti i neplaniranih trudnoća ne isključujte Instinkt i Racio. A uvažavajte i sljedeće; u prirodi je čovjeka koji sebe prihvaća i u skladu s trima zakonima života i to da je potrebno u istoj mjeri poštovati svoj svijet kao i tuđe svjetove. To znači da svaki spolni odnos mora biti poželjan i usklađen u oba svijeta.
Onaj tko prihvaća i poštuje Emocijevu prirodu spolnosti bit će nagrađen bezgraničnim užicima i ljepotom života.

U izgradnji.